Uvijek sam bio u najmanju ruku sumnjičav prema tezi da su sportaši naši najbolji veleposlanici! Primarno stoga jer se radi o staroj ruskoj školi: nisu samo socijalistički radnici obarali svjetske rekorde u iskapanju rudnika nego su i sportaši pod prijetnjom Sibira morali biti brži, bolji i jači!

Precizan udarac šakom po nečijoj lubanji ili dobro ispružen taban otvarao je vrata raja, jer su ti mišići donosili odlazak "preko crte" gdje su čekali šuškavac, traperice i tri kile deterdženta. S kolajnom u jednoj ruci i deterdžentom u drugoj vraćali bi se ti ratnici doma uvjereni da u vrećicama nose skalpove zapadne civilizacije!

Hrvatska je nažalost preuzela tu matricu i nastavila s bajkom o sportašima kao najboljim veleposlanicima.To da jedan narod istinski prezentira njezina kultura, umjetnost, njezina povijest i da se tu negdje krije prava putovnica svakog naroda, a da bacanje kladiva, mlaćenje šakom po nečijoj glavi ili guranje lopte vlastitim tabanom baš ništa ne govori o jednom narodu, to se ovdje nikad nije afirmiralo kao neupitna teza.

Sjetio sam se ove iluzije kad sam vidio intervju sa srpskim košarkašem Vladom Divcem koji nam prvi put otkriva da se nakon što je na svjetskom prvenstvu 1990. pred očima cijelog svijeta uzeo iz ruke hrvatsku zastavu jednom našem navijaču, bacio je na pod i potom je kolerično počeo gaziti potom nastavio tajno družiti s Tonijem Kukočem i Dinom Rađom. Družili su se tajno, i to tajno na njihovu inicijativu, jer da je njih bilo strah kako će reagirati hrvatska javnost, ističe Divac!

Sportaši su, velite, naši najbolji "veleposlanici"?! Vlade Divac će na jesen organizirati oproštajnu utakmicu na koju će biti pozvano stotinjak uzvanika, među njima Rađa i Kukoč. Rađa već kliče da stiže ako bude pozvan! Ako im nije smetalo to da im prijatelj mirno gazi zastavu, i to pred kamerama cijelog svijeta, postavlja se pitanje što bi još jedan Divac trebao napraviti da izazove reakciju naših "veleposlanika"?

Svaka nacionalna svijest ima različit sadržaj i nitko nikome ne treba docirati o toj temi, ali takva eklatantnost kao što je gaženje nacionalne zastave može izazvati razne reakciju osim one da se s tim likom nastaviš družiti, makar i tajno.Tajno, to znači da ti "zastava" to ne zna! Veliki i najveći, Dražen Petrović, nikad Divcu nije oprostio!

"Prvo sam bio Jugoslaven, srpski nacionalist postao sam sazrijevanjem i ponosan sam što sam to!" kaže Divac i dodaje: "Milošević mi je u početku bio simpatičan, ali sam na studentskim prosvjedima 1991. uvidio kamo vodi politika koju on zastupa." I onda ide tipična beogradska podvala: Divac ističe da su ga mnogi Hrvati počeli izbjegavati početkom 90-ih pa da je išao osobno od jednog do drugog i "tražio da mi kažu izbjegavaju li me zato što sam Srbin ili zato što sam nešto učinio".

Dakle, on ne misli da je gaženje zastave dovoljan razlog da ga se prezire, on ne vidi u događajima uoči rata da je Milošević negativac, on to vidi tek "nakon studentskih demonstracija 1991". Ali ako se s njim takvim kakav je ne družiš, on nema osjećaj srama već izvlači staru podvalu: mrziš li me zato što sam Srbin?

On doduše tvrdi da bi ga smetala i srpska zastava kao i hrvatska jer tada "smo svi bili Jugoslaveni", ali nismo nikad vidjeli Divca da se penje po tribinama i nekome otima iz ruku srpsku zastavu i potom je manijakalno gazi! Činjenica da ništa od ovoga nije smetalo našim "veleposlanicima", da im ne smeta ova priča ni danas sve to stvara osjećaj mučnine. Zar je bilo tako teško, dok su drugi ginuli na prvoj crti, pokazati mrvice nacionalnog dostojanstva i ponosa?

Tihomir Dujmović
Večernji list

{mxc}