Živjeti dok traje ljepota

  

Ako se razglašena predstava “Gospoda Glembajevi” u riječkom HNK može smatrati kulturom, značenje koje je vrlo rastezljivo, onda bi se moglo reći kako su se u hrvatskoj kulturi ujedinili vrh i dno, najviši i najniži estetski rang, veliki pisac Krleža i zabavljačica Severina. Svakome je jasno da Severinu za ulogu u “Glembajevima” nije kvalificirala ni njezina darovitost, ni umjetnička škola, nego profani mit. A to nešto govori o stanju u hrvatskoj kulturi i društvu - govori o tome kako se izgubio razmak između veličine i prostaštva. Na gubitku će, dakako, biti veličina: Krleža i “Glembajevi”, postavši sredstvo kazališne i, još više, medijske zloporabe, iz literarne su činjenice prometnuti u senzacionalistički plijen. Nevažno je što su posrijedi poznati pisac i njegova poznata drama, a jedino je važno profaniranje toga kulta. Kroz vrata kupleraja vratio se socrealizam: umjetnost treba biti u službi nadumjetničkog cilja - u službi ideologiziranog društva, naroda, radničke klase, Partije, CK, Politbiroa, vođe. Ako su “cijela radnička klasa” i “svi naši narodi i narodnosni” gledali onaj slavni pornić, zašto ne bi gledali i ovaj novi u HNK u kojem su Severina i Krleža!

Nedjelja 11. 3. - Podjetinjeli narod - jedina šansa

SDP je obećao da će se, osvoji li ta stranka vlast, za nekoliko godina zaposliti 80.000 ljudi. Kad djetetu koje plače stavite dudu u usta, a ono se umiri, jeste li ga prevarili? I jeste i niste: njega će zadovoljiti lažni osjećaj da se hrani na majčinim grudima, a vi možete nastaviti raditi po kući ili gledati televiziju. Sanader je uoči prošlih izbora mahao jamstvenom karticom, uoči pretprošlih Pusićka i Čačić obećavali su 200.000 novih radnih mjesta, ali nitko ih nikada neće pozvati na kaznenu odgovornost zbog prijevare (kakvu inače zakon propisuje), kao što nema odgovornosti za obmanjivanje djeteta dudom. Kad bi se, recimo, plaće političara ravnale po ostvarivanju njihovih obećanja (a to bi bila pravedna kazna), Mesić, Sanader, Račan, Čačić, Pusićka i svi saborski zastupnici - kad ne bi imali nekih drugih prihoda - spali bi na pučku kuhinju i Caritasovu odjeću. Zato, kad slušate njihova obećanja drugima (građanima), samo ih obrnite: to oni obećavaju sebi, i uvijek ta obećanja ostvare. Zato ništa tako sustavno ne njeguju kao psihologiju djeteta i dude. U zemlji čijim i novcem, i zakonima, i pravosuđem, i medijima, i ratnom prošlošću upravlja stranac, političarima i jest jedina šansa - podjetinjeli narod.

Jesu li Srbi u Hrvatskoj građani drugoga reda? Bilo je to “referendumsko” pitanje u današnjem HTV-ovu “Otvorenome”. No predsjednik Partije podunavskih Srba, Rade Leskovac, rekao je u emisiji nešto što podrazumijeva drukčije pitanje. Kad ga je voditelj podsjetio da je bio šešeljevac, Leskovac mu je uzvratio da bi, kad bi se ponovilo stanje s početka devedesetih godina, opet bio na istoj strani, “sa svojim srpskim narodom”. Poput njega, “sa svojim srpskim narodom” bili su i Milošević, Šešelj, Kadijević, Adžić, Martić, Šljivančanin, Arkan..., no nijednom se gostu u studiju (Kalmeti, P. Mlinariću, Pupovcu, Stanimiroviću) nije učinilo da je Leskovac tom izjavom opravdao srpsku pobunu u Hrvatskoj i agresiju, pa su je odšutjeli. Tako je cijela emisija, po već ustaljenoj uređivačkoj politici HTV-a (kao i nedavni film “Lora - svjedočanstva”), protekla uglavnom u znaku obespravljenosti Srba. No kojih Srba? Ako su to Srbi iz Leskovčeva “svoga naroda”, što u emisiji nitko nije porekao, onda gledatelje nije trebalo pitati jesu li oni građani drugoga reda, nego: je li za Srbe u Hrvatskoj hrvatska država - država drugoga reda?

Susret ruskog predsjednika Putina s papom. Još jedan povod za sve ozbiljnije nagovještaje ujedinjenja kršćanskih crkava. Zagrebačka je “Detecta” upravo objavila knjigu “Tri razgovora” Putinova sunarodnjaka, poznatog ruskog kršćanskog filozofa Vladimira Solovjeva, velikog zagovornika ujedinjenog kršćanstva. Nedavno je u nas izišla knjiga “Talisman” koja iz mistične povezanosti slobodnog zidarstva s Brdom Hrama u Jeruzalemu odčitava proizraelsku američku politiku od masonskih predsjednika SAD-a Roosevelta i Trumana do sadašnjeg, također masonskog predsjednika Busha. Na istom mjestu, u Jeruzalemu, počinje rasplet “Kratke pripovijetke o Antikristu” iz Solovjevljeva prije više od sto godina pisana “Tri razgovora”. U tom raspletu, masonskog imperatora, Antikrista, propovjednika lažnog sjaja i lažnog dobra, u potresu će progutati zemlja, a katolici, pravoslavci, protestanti i židovi ujedinit će se u Kristu. Ostavimo li po strani tu piščevu fikciju, možemo reći da je Solovjev aktualan kao navjestitelj ujedinjenja kršćanstva - spasa iz bezboštva koje se širi pod lažnim sjajem Zapada. Bezboštva koje ne zaobilazi ni Hrvatsku, u kojoj je Solovjev neko vrijeme živio, sa Strossmayerom i Račkim dijeleći istu kršćansku misao.

Srijeda 14. 3. - Narodna predodžba o štetočini  

Rasteže se slučaj Karlovačke pivovare. Još ćemo mnogo puta vidjeti onaj depresivan potok nalik na raspadajuću strvinu, uz koji se otrovao nesretni Karlovčanin Zdravko Martinović. Gledajući taj potok, u svijesti stvaramo suprotnu sliku čistoće koju oko sebe održavamo. Pomislimo li pritom da ta čistoća nije čovjekov “izum”, da mora biti produžetak čistoće u prirodi, bez koje smo sudbinski ugroženi? Odnos prema okolišu odnos je prema drugome čovjeku s kojim ga dijelimo, pa je riječ o moralu i, u zajedničkom učinku, o ljubavi ili nemaru za domovinu. Slučajno ili ne, u pozadini je karlovačkog događaja strana tvrtka u vlasništvu izvan domovine, nizozemski “Heineken”. A moguća “Heinekenova” nebriga radi što veće dobiti zacijelo neće biti jedina prljavština inozemnih ulagača u Hrvatskoj, u kojoj svoj plijen traže profiteri u rasponu od svjetski poznatih maraka do anonimnih Rusa. Zna se kako se veliki trgovački lanci rukama i nogama bore za rad nedjeljom kojeg nema u njihovim matičnim zemljama, što, uz primjere poput karlovačkog, pokazuje kako stranci jednako preziru i ljude i vjeru i okoliš u Hrvatskoj. Ne treba se nadati da su domaći kapitalisti bolji od njih. Tragična sudbina Zdravka Martinovića slika je Hrvatske koja od svoga kapitalizma pada u komu.

Za vikend ću u gorje, kao i prošle nedjelje. Zašto između još golog drveća, na zemlji što je još prekrivaju ostaci suhe, prošlogodišnje trave, u šumi prvo raste cvijeće? Skupine, društvanca cvjetova, s korijenjem pri samoj površini, s veselim bojama do kojih nije doprla duboka tamnina tla? Cvjetova složenih u buketiće i rastrčalih cijelom šumom. U našem doživljaju priroda je čovjekolika, snagu jedrih i visokih stabala vidimo kao ljudsku snagu, vitkost kao ljudsku vitkost, moćne grane kao moćne ruke... Što je, tko je proljetno cvijeće? Djeca. Djeca koja nikad ne odrastu, čiji život ne traje duže od ljepote, koja nemaju slijepu prodornost žilja, samosvidljivost visova, bodljikavost i neprohodnost drača i grmlja, bezličnost svud rasprostrte trave. Djeca koja su samo svježina - stih između oštrog leda koji ubija i oštrog sunca na kojem se buja do tvrdoće i ploda. Djeca bez majke i oca, bez tereta uspomena i budućnosti, samo s jednim vremenom - proljećem. Sa svrhom bez svrhe - da budu oblik, boja i miris. I sa svrhom iznad svrhe: da te ljepotica zvana Samoborsko gorje dočeka s cvijećem znajući da ćeš joj doći u samo buđenje, jer te upamtila i u san zapisala ljetos, jesenas i zimus, kad si joj dolazio s radošću djeteta.

Milan Ivkošić
Večernji list

{mxc}