Tu ne mislimo na odricanja Hrvatske od političke i gospodarske integracije u Europi, nego na neke korekture metoda hrvatskog političkog ponašanja. Nije potrebno puno naglašavati da je Hrvatska upućena na političku i gospodarsku integraciju Europe. Tome u prilog govore zemljopisni razlozi, brojna povijesna iskustva i suvremena politička pamet. Hrvatska se nalazi takoreći u središnjem dijelu bivše Jugoslavije. Ona je u neku ruku koridor između sjeverne, istočne i zapadne Europe prema jugu. Već iz tih razloga Hrvatska se ne može separirati. Ona, naprotiv, mora biti krajnje aktivna u stalnom traženju najpovoljnije pozicije.

Ta pozicija ni u jednoj varijanti – a posebno ne i na ideji neutralnosti - nije agresivna, iako se Hrvatska nalazi na vrlo ugroženom području. Srpska agresija 90-ih godina nastojala je stvoriti veliku globalnu koaliciju protiv Hrvatske, ali to joj nije uspjelo. Republika Hrvatska uspostavljena je zahvaljujući čvrstoći političkog vodstva i povijesne volje hrvatskoga naroda. Sada pak Republika Slovenija pokušava stvarati europske koalicije protiv ulaska Hrvatske u EU. To joj u velikoj mjeri uspijeva i zahvaljujući propustima RH, odnosno njezinim odstupanjem od vitalnih nacionalnih interesa kao što je primjerice ZERP. Ali to im u konačnici ne će uspjeti. To Hrvati ne će dopustiti, iako oni definitivno nisu jedan opasan narod. Njih se ne mora nitko plašiti, pa ni Slovenci i «Europljani» koji stoje iza njih. Mi smo nažalost danas svjedoci napora da se i dalje ugrožava hrvatska opstojnost unutar EU. Stoga bi zapravo trebao biti veliki zadatak naše vanjske politike da se ubuduće ne zalijeće otkrivajući sve svoje adute, nego da malo stane, da dođe do daha, dođe k sebi. U toj stanci ona bi se mogla sabrati, jasnije definirati prioritete, ukloniti hohštapleraj u nekim segmentima diplomacije, pronaći putove kako pravodobno popuniti ispražnjena diplomatska mjesta u važnim državama, poduzeti sve mjere da naši diplomati u inozemstvu bilježe sve što vide i čuju i da to opširno, pa i uz pomoć literarnog diskursa, šalju na Trg Nikole Šubića Zrinskog. Možda bi u takvoj «stanci» mogli nadležni u Ministarstvu vanjskih poslova shvatiti koliko bi bilo za Hrvatsku važno u nekim glavnim gradovima otvoriti kulturne institute, posebice u Bruxellesu i Nizozemskoj.

Nije potrebno uvijek ponovno naglašavati da su hrvatski kulturni doprinosi čovječanstvu – spomenimo samo Marka Pola, Marka Marulića, Ruđera Boškovića, Fausta Vrančića, Markantuna de Dominisa, Nikolu Teslu, Slavoljuba Penkalu i dr. – svijetu malo poznati. Koliko je kazivanje hrvatskih prilika na stranim jezicima još i danas potrebno – na primjer knjiga u Službi domovine dr. Hrvoja Kačića na hrvatskom, njemačkom, engleskom i španjolskom jeziku – pokazuju ne samo nedavni ratni događaji na ovim prostorima, nego i sve one crne legende o Hrvatima iz prošlih stoljeća koje se i danas šire po svijetu. Sjetimo se samo da se po knjigama i protuhrvatskim pamfletima ponavlja legenda o Hrvatima kojih se svijet treba čuvati kao kuge i tuče. Pitanja kulturnog angažmana u hrvatskoj diplomaciji trebala bi, dakle, napokon dobiti prioritet. Ako bismo o tome vodili više računa u vanjskoj politici zacijelo bi nam sve išlo bolje od ruke nego da stalno pokazujemo našu podložnost, a s druge strane smiješnu važnost koju u Europi nitko ne cijeni. Ta smiješna hrvatska pozicija očitovala se na primjer u tome da je naša vlada u zadnjih 10 godina stalno isticala kako ćemo do tog i tog trenutka biti članovi Unije. Svi realni ljudi takvo ponašanje hrvatske Vlade nisu mogli shvatiti. To im je izgledalo ludo jer je zamračivalo stvarne hrvatske probleme.

Držimo da je sada vrijeme za novo razmišljanje o vanjskopolitičkoj poziciji Republike Hrvatske. Radi se o tome da se više ne prenaglimo, da ne sugeriramo javnosti stvari koje nisu točne. Tek tada će narod znati cijeniti svoje predstavnike koji su zaduženi za širenje ugleda i utjecaja Republike Hrvatske u inozemstvu. Ne zalažemo se za političku romantiku, nego za idealizam koji uključuje razum, kritiku i samokritiku, te spoznaju da su nam za pravo partnerstvo sa svijetom nužni stvarni, a ne iluzorni pogledi. Koliko puta se već naglašavalo – uvijek bez rezultata – da je Hrvatskoj potrebna drukčije strukturirana i orijentirana diplomacija, učinkovitija u iznošenju ovdašnje prijašnje i današnje stvarnosti? Teško je doduše biti optimist, da bi se tu nešto moglo promijeniti, ali ipak se čini da nakon odlaska Ive Sanadera može i na polju hrvatske vanjske politike i diplomacije doći do određenih pomaka naprijed.

Stjepan Šulek
Hrvatsko slovo

{mxc}