Biografski portret Slobodana Praljka
Osam je godina prošlo od smrti Slobodana Praljka. Šanse su velike da će i ovu obljetnicu 
obilježiti gromoglasna šutnja hrvatske politike na tu temu. Kukavička usta domaćih poltrona još se jednom ne će usuditi izgovoriti ime Praljak, jer bi im to donijelo negativne karijerne poene. Sjetit ćemo ga se stoga mi.
Slobodan Praljak bio je intelektualac koji je diplomirao na četiri discipline: inženjerstvu, kazališnoj režiji, filozofiji i sociologiji. S početkom Domovinskog rata, Praljak se dragovoljno pridružio Hrvatskoj vojsci u kojoj se brzo popeo na ljestvici te etablirao kao jedan od njezinih najviših dužnosnika. Razlog brzog uspjeha pripisuje se njegovim intelektualnim sposobnostima kao i hrabrosti koju je pokazao ubrzo nakon početka sudjelovanja u oružanim sukobima. Njegovu hrabrost među ostalim iščitavamo iz načina na koji se prijavio u vojsku.
Naime, nešto prije devedesetih Praljak je prepoznao neizbježnost rata, zbog čega je počeo prikupljati razno oružje koje bi potom zakopavao u dvorištu. Kada je rat započeo, iskopao je oružje, obukao skijaško odijelo te se prvim autobusom uputio na ratište. To možda i ne bi bilo toliko neobično da on u tom trenutku nije bio etablirani javni intelektualac – bivši profesor na FER-u i aktivni kazališni redatelj. Kao takav, lako je mogao izbjeći vojnu dužnost s obzirom na njegovu “nezamjenjivost na radnom mjestu”, kako je hrvatska vlada definirala osobe na takvim specifičnim pozicijama.
Bilo kako bilo, Praljak je otišao u vojsku i sudjelovao u mnogim sada već legendarnim ratnim pričama; jedna od njih opisuje kako je njegov vod bio na gubitničkoj strani u jednoj bitci, zbog čega su se vojnici počeli povlačiti. Vidjevši to, Praljak je navodno zgrabio pušku, popeo se na tenk i krenuo izravno u bitku motivirajući svoje vojnike da nastave gurati naprijed. Kako kaže priča, dok je stajao na vrhu tenka u pokretu, povikao je prema svojim ljudima; “Vojnici, za mnom!”
Nakon rata, osamostaljenjem Hrvatske, Praljak postaje istaknuta osoba u hrvatskom javnom prostoru, prepoznatljiva po svojoj elokvenciji i žestokim retoričkim sposobnostima. Nažalost, nema puno njegovih nastupa na internetu, no i ovi koji jesu jasno ilustriraju njegovu osobnost, karizmu i intelektualnu moć. Iako se o ratu početkom ovoga stoljeća još pričalo 
na svakom koraku, teme koje je obrađivao nisu bile samo one ratne, već su varirale od filozofije preko opće politike do etike i književnosti. Praljak je bio erudit u punom značenju te riječi.
Nedugo zatim, formiran je Haaški sud, a među onima protiv kojih su podignute optužnice bio je i Praljak. Svoju je optužnicu opisao kao “apsurdnu, stoga nepobjedivu” ukazujući na to da je “zapovjedna odgovornost”, na kojoj je njegova optužba bila temeljena, besmislena. Kako je ustvrdio, optužnica nije uspjela razlikovati ratne zločine (poput genocida, etničkog čišćenja i sl.) – za koje postoji jasna zapovjedna odgovornost – od zločina u ratu, koje svojevoljno čine pojedinci neovisno o dobivenim zapovijedima. Haaški sud nije iznio niti jedan dokaz koji bi upućivao na to da je sam Praljak osobno naredio ili direktno sudjelovao u bilo kakvom zločinu.
No danas nije dan za raspravu o samom, u mnogočemu tragikomičnom, haaškom suđenju. Uostalom, ozbiljnu i argumentiranu raspravu o tome trebala je odavno otvoriti hrvatska država, jer presuda Praljku nije bila presuda samo njemu, nego i čitavoj našoj državi za njezinu ulogu u ratu na području BiH. Takvu presudu, dakako, nismo mogli, ne možemo i ne ćemo prihvatiti.
Slobodana Praljka ne prisjećamo se samo zato što smo došli do još jedne godišnjice njegove smrti, već i zato što ovo vrijeme, koje izrazito miriši na civilizacijski zalazak, vapi za ljudima poput njega; ljudima koji su spremni žrtvovati svoju trenutnu dobrobit u ime onoga što smatraju ispravnim i većim od sebe samih. Jasno je da se na Zapadu sustavno smanjuje broj ljudi spremnih na takvu žrtvu. Jasno je i da je to jedan od suštinskih uzroka naših civilizacijskih nedaća.
Često zaboravljamo da hrvatska borba devedesetih nije bila samo borba za državotvornu samostalnost, već i borba protiv komunističkog mraka – protiv možda najpogubnijeg režima u dosadašnjoj ljudskoj povijesti. Mnoge od značajki toga režima prelile su se i u današnji takozvani liberalnodemokratski sustav: i danas svjedočimo pretvaranju pojedinaca u jednoličnu masu združenu pod labilnim kišobranom političke korektnosti, stalnom širenju ideološkoga prostora, kao i prepakiranoj “demokratskoj” cenzuri, gušenju kritičkog mišljenja i progonima zbog verbalnog delikta.
S apstraktnije razine prelilo se i ono što je Heidegger nazivao iskorijenjenošću, jer kako se u bivšem sustavu težilo stvoriti jedno novo ljudsko biće, tako se i u današnjem nastoji razvodniti temeljna čovjekova vrijednosna sidra – ponajprije vjeru, obitelj i naciju – kako bi se stvorio bezlični vojnik takozvane liberalne demokracije. Tko danas stoga 
ostaje pasivan i panično vezan za svoju trenutačnu prividnu ugodu, on de facto pristaje na tihu nulifikaciju našeg suvereniteta – upravo onog suvereniteta za koji su se ljudi poput Praljka borili, a mnogi i dali svoje živote na tom bojištu.
Upravo će nam predstojeća šutnja o zabranjenoj temi Praljak u narednim danima zorno pokazati koliko je lako mnogima sudjelovati u raščovječenim društveno-političkim sustavima modernoga društva, bilo aktivnim odabirom, bilo pasivnom nepromišljenošću. Ne preostaje nam mnogo nego žaliti nad takvima, a diviti se onima koji su progonjeni zbog svoje uporne pravednosti – jer njihovo je, kaže Sveto pismo, kraljevstvo nebesko.
“Slobodan Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu”, čuli smo 29. studenoga 2017. Praljka su tijekom života mnogi uspoređivali s velikim književnikom, i također ratnim dobrovoljcem, Ernestom Hemingwayem. Hemingway je jednom ustvrdio da čovjek za života ima dužnost napisati barem jednu istinitu rečenicu i da se mora potruditi napisati najistinitiju koju može. Generalova posljednja rečenica bila je upravo takva.
Priroda njegova posljednjeg čina poziva nas na molitvu za njega. Njegova životna hrabrost zaslužuje naše zagovore kako bi se, u punini Božjeg milosrđa, mogao suočiti s vječnošću koja nas sve čeka. Učinimo ovih dana svoje molitve glasnijima od gromoglasne šutnje lažnih domoljuba i onih koji se s činjenicom hrvatske samostalnosti nikada nisu pomirili.