Neodgovornost oba brda

Ako ozbiljno shvaćate ovu već gotovo šestogodišnju političko-diplomatsku trakavicu između predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića povezanu s izborom hrvatskih veleposlanika i generalnih konzula, mogli biste pomisliti da prosječan, korektan veleposlanik treba biti gotovo nadnaravno, mitsko biće. Da savršeno govori barem od tri do pet jezika, razumije geopolitiku kao Henry Kissinger, da je nobelovac iz područja ekonomije, da ima socijalnu inteligenciju Pamele Harriman. I da je još u stanju odsvirati barem tri Chopinove sonate za biranu diplomatsku publiku poslije večere.

Sve su to, dakako, puki mitovi o diplomaciji i veleposlanicima te prigodne izmišljotine u sitnim političkim i dijelom osobno motiviranim nadigravanjima između predsjednika Vlade i predsjednika države. Ni i u najefikasnijim i najutjecajnijim svjetskim diplomacijama nema više tih mitskih veleposlanika i veleposlanica. U hrvatskoj ih diplomaciji nikada nije ni bilo.

Kandidate nije teško pronaći

Za dobroga ili vrlo dobroga (hrvatskog) veleposlanika poželjno je da uz engleski govori jezik zemlje u koju odlazi, da poznaje hrvatski sustav upravljanja i da je svladao temeljnu političku pismenost, da poznaje osnove diplomacije (vrlo lako naučive), da razumije i poznaje zemlju ili multilateralni sustav u koji je imenovan (za generalne konzule važno je da mogu uspostaviti dobar kontakt s hrvatskom dijasporom), da je dobro obrazovan i da je dobar komunikator, da nema povijest prijava zbog zlostavljanja ili seksualnog uznemiravanja, na što se posljednjih godina osobito pazi...

I, dakako, da je apsolutno lojalan državi koju predstavlja. Čak ni u hrvatskome suženom kadrovskom bazenu nije osobit problem pronaći takve kandidate, osobito u nekoj kombinaciji između karijernih diplomata (zaposlenika MVEP-a) i politički imenovanih poslanika, koja se ipak pokazuje kao najbolji model. Jer politika želi svoje, a i različita odredišta zahtijevaju različite profile veleposlanika. I u vrijeme različitih političkih opcija na čelu Vlade i na čelu države – primjerice dok je u Banskim dvorima bio Ivo Sanader, a na Pantovčaku Stjepan Mesić – uspijevali su postići kompromise u imenovanjima. Možda ne najkvalitetnije, ali bolje od šestogodišnje blokade zbog koje država ispada neozbiljna i smiješna. A vremena su bila osjetljivija. Naime, Hrvatska je tek bila na putu u zapadne integracije – NATO i EU – koje je gurao Sanader, a Mesić je vukao prema Istoku, nesvrstanosti i postjugoslaveskom 'regionu'.

Važno je imati iskusne i pouzdane ljude u nekoliko država u kojima se kroji europska politika, kao i u nekoliko izvaneuropskih sila. Ostaje još mnogo mjesta koja nisu toliko ključna, u kojima (karijerni) diplomati mogu pokazati svoje vještine te čak i izraziti politički padobranci ostati neprimjetni

Danas Milanovićeva istočna retorika ima više simbolične negoli stvarne efekte jer (srećom) ne definira hrvatsku vanjsku politiku. A zapravo bi čak mogla olakšati imenovanja da postoji obostrana dobra volja. Evo nekoliko načelnih primjera koliko to može biti jednostavno. U Moskvu svakako ne bi trebalo poslati nekoga iz bliske Plenkovićeve orbite jer je važno ostvariti dobru komunikaciju s domaćinom. Jedino ime koje je dosad plasirano u javnost kao kandidakinja za veleposlanicu u Washingtonu jest Lara Romano. Trenutačno ne znam boljega kandidata ili kandidatkinju za to mjesto. Lara Romano ima baš sve kvalitete i kvalifikacije za tu poziciju: poznaje američki i hrvatski sustav, iznimno je politički pismena, komunikativna je, ima prethodno diplomatsko iskustvo. Dolazi iz MVEP-a, no ne vjerujem da se itko bolji može pronaći i izvan sustava.

Neodgovorna je odsutnost dogovora

Bilo bi suludo šefa hrvatskoga predstavništva pri EU-u tražiti izvan kruga profesionalne diplomacije s iskustvom u europskim poslovima. Slično vrijedi za NATO. Važno je imati iskusne i pouzdane ljude u nekoliko država u kojima se kroji europska politika: u Berlinu, Parizu, Rimu, Varšavi. Uvijek je važan London, kao i nekoliko izvaneuropskih sila, prije svega Kina i Indija. U novije vrijeme raste politička važnost veleposlaničke pozicije u Izraelu – i zbog očekivanog aktiviranja mirovnog procesa za Bliski istok i zbog stalnih srpskih pokušaja da preko Izraela odrade dio svoje velikosrpske agende prema Hrvatskoj.

Zato ne bi bilo dobro poslati u Tel Aviv nekoga tko hoda ogrnut kefijom, ne zna beknuti hebrejski, njeguje postjugoslavenski narativ, a Izrael poznaje s Wikipedije. Ostaje još mnogo mjesta koja nisu toliko ključna, u kojima (karijerni) diplomati mogu pokazati svoje vještine te čak i izraziti politički padobranci ostati neprimjetni. Uza samo malo dobre volje u Banskim dvorima i na Pantovčaku, diplomatska imenovanja nisu nikakav nerješivi gordijski čvor – već vrlo jednostavna slagalica. Odsutnost dogovora pak postaje uistinu neodgovorna – za oba barda i oba brda.

Višnja Starešina
Lider