»Državna i nacionalna zastava simbol je zemlje i naroda, ono što ujedinjuje i s čim se Hrvati identificiraju«

U četvrtak 5. lipnja u Hrvatskom se saboru raspravlja o inicijativi o proglašenju dana hrvatske zastave. Ususret tomu događaju, koji datumski »pokriva« i aktualno izdanje Glasa Koncila, govori povjesničar s Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu i potpredsjednik Matice hrvatske dr. Mario Jareb, vodeći stručnjak za pitanja hrvatskoga nacionalnoga znakovlja.

Na pitanje o važnosti činjenice da društvo koje se smatra suvremenim, civiliziranim i demokratskim proglašava dan svoje zastave povjesničar dr. Jareb odgovara bez dvojbe: »Državna i nacionalna zastava simbol je zemlje i naroda, ono što ujedinjuje i s čim se Hrvati identificiraju. To je znak, može se reći i svojevrsni kod, koji kod domoljuba izaziva osjećaj pripadnosti i jedinstva nacije. Zbog toga je zastava, u hrvatskom slučaju hrvatska nacionalna i državna zastava, važna u svakom društvu, važna u svakom narodu.« Prvotnu inicijativu Dana hrvatske zastave još su 2018. pokrenuli Hrvatski institut za povijest, Hrvatski povijesni muzej, Družba Braća Hrvatskoga Zmaja i Hrvatsko grboslovno i zastavoslovno društvo.

Jelačićeva banska zastava koja je promijenila povijest

Kao datum budućega slavljenja dana hrvatske zastave nije slučajno izabran baš 5. lipnja. Toga je datuma 1848. ban Josip Jelačić prigodom svečanoga ustoličenja na bansku čast primio i vidljive znakove te časti – među kojima je bila i banska zastava.

»Banovi prije njega također su primali zastavu, no to su bile jednobojne zastave s apliciranim grbom Trojedne Kraljevine i kao takve i njezini državni simboli, no to nisu bile suvremene nacionalne trobojnice koje bi bile raširene među hrvatskim stanovništvom i s kojima bi se mogli identificirati široki slojevi hrvatskoga naroda. Jelačićeva je zastava nasuprot tomu bila suvremena hrvatska trobojnica kakve su tada bile već prilično raširene i na njezinu je zastavnom polju s jedne strane bio apliciran grb Trojedne Kraljevine«, pojašnjava povjesničar dr. Jareb i o Jelačićevoj trobojnici dodaje: »Ona je kao spoj hrvatske nacionale i de facto državne zastave tadašnje hrvatske države istodobno postala uzor i kasnijim hrvatskim nacionalnim i državnim zastavama – hrvatska trobojnica crveno-bijelo-plava s apliciranim hrvatskim grbom na zastavnom polju. Jelačićeva zastava sačuvana je do danas u fundusu Hrvatskoga povijesnoga muzeja, a zanimljivo je istaknuti da je kao važan simbol hrvatske prošlosti i državnosti pratila uspostavu suvremene hrvatske države.«

Naime, Jelačićeva banska zastava bila je istaknuta u drugim prijelomnim trenutcima hrvatske povijesti. Jedan od njih je 30. svibnja 1990., kada je konstituiran prvi višestranački Hrvatski sabor izabran na slobodnim izborima. Stoga hrvatska trobojnica iz 1848. nije bila bez razloga istaknuta o tom datumu iz novije hrvatske povijesti. Prvo zasjedanje Hrvatskoga sabora značilo je i obnovu hrvatske državnosti i početak puta k uspostavi potpuno neovisne Hrvatske. »U prvim godinama toga puta, pa i tijekom Domovinskoga rata, replika Jelačićeve zastave bila je istaknuta u saborskoj dvorani uz obilježja suvremene Republike Hrvatske«, podsjeća povjesničar dr. Jareb.

U svijetu je prepoznatljiva hrvatska šahovnica

No ban Jelačić ni njegovi suvremenici zacijelo nisu mogli ni zamišljati da će se hrvatska trobojnica i šahovnica jednoga dana vijoriti diljem svijeta. Ne zato što su Hrvati postali osvajači svega svijeta, nego zato što su hrvatski športaši, kao najbolji »veleposlanici« hrvatskoga identiteta, postali osvajači najvažnijih svjetskih športskih odličja. Premda je iz današnje perspektive teško, jasno, reći čemu se sve ban Jelačić mogao nadati i što je zamišljao, povjesničar dr. Jareb napominje: »U današnjem je kontekstu hrvatska zastava, posebice državna zastava Republike Hrvatske, stvarno globalno prepoznatljiva i prisutna. Tomu svakako pridonosi činjenica da je hrvatski šahirani grb koji je sastavni dio hrvatske zastave sa svojim prepoznatljivim crveno-bijelim (ili bijelo-crvenim) poljima nešto što nema na drugim zastavama i simbolima u svijetu, pa zapravo ta polja pridonose raširenosti i prepoznatljivosti hrvatskih simbola.«

»Kao što je poznato, i neke druge zemlje kao svoje zastave imaju crveno-bijelo-plave trobojnice, no nemaju tako prepoznatljive i za široku uporabu zahvalne simbole kao što je hrvatski šahirani grb«, dodaje povjesničar i potpredsjednik Matice hrvatske.

Do danas traje osporavanje hrvatske zastave

Osvrt na inicijativu za dan hrvatske zastave u određenoj bi mjeri bio nepotpun bez spomena negacija hrvatske zastave kroz prošlost, osobito u vrijeme jugoslavenske države. Iako je komunizam pao prije 35 godina, do danas traje osporavanje hrvatske zastave. Više je puta u hrvatskoj javnosti povjesničar dr. Jareb upozoravao u kojoj je mjeri rasprava o »ustaškom grbu« (šahovnici s prvim bijelim poljem) i »pravom« hrvatskom grbu (šahovnici s prvim crvenim poljem) bespredmetna. »Dijelu medija danas je sporan hrvatski šahirani grb s početnim srebrnim (bijelim) poljem, pa onda i hrvatske trobojnice koje sadrže takav grb. To se temelji na razmjerno nedavno razvijenu stereotipu o takvom grbu (i takvoj zastavi) kao navodnim ‘ustaškim’ simbolima, odnosno simbolima ratne Nezavisne Države Hrvatske«, pojašnjava sugovornik Glasa Koncila i napominje da je histerija oko grba s prvim bijelim poljem zapravo intenzivirana oko 2000. godine. Bila je to huškačka atmosfera »detuđmanizacije« i negacija svih hrvatskih postignuća devedesetih. O toj histeriji oko hrvatske šahovnice s prvim bijelim poljem dr. Jareb zaključuje: »Pritom nije važno što simboli NDH nisu izgledali tako kao što misle neki politikanti i nestručni i nepismeni medijski gromovnici, nego se ustraje u takvu prikazivanju opisanih simbola. Nevažno im je također što su državni simboli NDH bili precizno opisani u jednom pravnom aktu potkraj travnja 1941. te su kao sastavni dio sadržavali shematizirani simbol vladajućega Ustaškoga pokreta – plavo slovo ‘U’ okruženo crvenom tropletnom viticom. Simboli koji to ne sadrže jednostavno nisu simboli NDH, odnosno, kolokvijalno rečeno, ‘ustaški’ simboli, ‘ustaški’ grb i ‘ustaška zastava’.«

Iz povijesti Glasa Koncila – o opasnoj kombinaciji boja

U komunističkoj su Jugoslaviji na najgrublji način gurani u blato svi temelji hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Od jezika i uvođenja nepostojećega »hrvatsko-srpskoga« hibrida preko represije zbog pjevanja »Ustani, bane« do osporavanja hrvatske trobojnice i šahovnice. No progon hrvatskih simbola išao je do krajnje besmislenih granica. Tako je 1987. režimu zapeo za oko guslar koji je nosio čarape ispletene u kombinaciji crven-bijeli-plavi. Bila je to za režim provokacija jer u tom pletivu nije bilo i grba Socijalističke Republike Hrvatske. Guslaru su zaplijenili i svijeće i torbu s istom tom »opasnom kombinacijom boja«. A onda je na stranicama Glasa Koncila njegov slučaj aktualizirao legendarni don Živko Kustić, kao »don Jure« u svojem »Pismu seoskoga župnika«. Ondje je »don Jure« zapisao: »Samo me strah spopao, jadni i kukavni strah. Evo ovdje imam čak 20 metara takve trobojne vrpce što je sakristan kupio u našoj mjesnoj tekstilnoj trgovini. Hoće li biti kažnjena tvornica tekstila što nije svakih koliko centimetara utisnula po jednu socijalističku oznaku, ili ću ja biti kriv ako prilikom odmotavanja vrpce crvenim flomasterom ne ispravim tu tvorničku pogrešku?« Režimu je prisjela i Kustićeva provokacija pa je i na napise Glasa Koncila reagiralo državno tužilaštvo. Međutim, Glas Koncila se obranio istaknuvši da je doista bila riječ o stvarnom slučaju, o Anti Lizatoviću iz Splita kojega je Prekršajni sud zaista i osudio zbog čarapa i »opasne kombinacije boja«.

Marino Erceg
Glas Koncila