Europu čeka suočavanje s vlastitim slabostima

Na simboličnoj razini trenutačni utjecaj pobjede Donalda Trumpa na američkim izborima možda se najbolje vidio ovih dana u Bakuu, glavnome gradu Azerbejdžana i središtu trgovine ruskim energentima zaobilazeći sankcije. Upravo je Baku, sa svim svojim specifičnostima, ovih dana bio domaćin velike UN-ove konferencije o klimatskim promjenama. Šefica Europske komisije Ursula von der Leyen otkazala je dolazak na sam dan američkih izbora. A kao nova uzdanica UN-ovih zelenih politika na konferenciji su po prvi put sudjelovali – afganitanski talibani.

Čim se pokazalo da Donald Trump i republikanci dobivaju predsjedničke izbore, a izvjesno i kontrolu nad oba doma Kongresa, von der Leyen je poslala značajnu poruku budućoj administraciji – EU bi mogla zamijeniti uvoz ruskog ukapljenog plina (LNG) američkim. ‘Zašto ga ne zamijeniti američkim LNG-em, koji je za nas jeftiniji, i spušta cijene naše energije‘, upitala je von der Leyen, kao da je preko noći odjednom spoznala prednosti američkog LNG-a, šaljući ujedno Trumpu važnu poruku o europskoj spremnosti na prilagodbu, uoči budućih pregovora o novim trgovinskim aranžmanima koji očekuju EU nakon što nova Trumpova administracija u siječnju preuzme dužnost.

Zelene politike stvar su prošlosti

Koliko se prije američkih izbora europska politička elita, kako na razini EU tako i na razini država članica, trudila širiti strahove od moguće Trumpove pobjede (kao da ona znači smak svijeta i kao da ovisi o europskim ili o hrvatskim biračima), toliko se poslije izbora trude ostaviti dojam spremnosti na suradnju s novom administracijom. No iza te spremnosti na prilagodbu, nažalost ne stoji vizija i koncepcija europske budućnosti, već upravo obrnuto - nepostojanje vizije, koncepcije i političke snage za njihovu provedbu. Zato će još jednom EU slijediti Washington, istodobno gunđajući protiv njega. Ovaj put to će biti iznimno izazovno, osobito na područjima energetske i obrambene politike, koje u velikoj mjeri određuju transatlanske odnose. Želi li EU, odnosno države članice, održati partnerske transatlanske odnose, bez kojih su politički dezorjentirane, morat će prekinuti ovisost o ruskoj nafti i plinu (što i nakon ruske invazije na Ukrajinu zaobilaze), kao i ovisnost o Kini forsiranjem zelenih politika. Ma koliko ih talibani promovirali, zelene politike kakve smo do jučer poznavali stvar su prošlosti.

Uz to, Trumpova će administracija insistirati na brzini promjena, što je problem za spori i složeni EU sustav, kao i za države članice. O brzini u provedbi politika svjedoči i proces ekspresnog popunjavanja predsjedničkog kabineta ljudima koji uživaju povjerenje izabranog predsjednika, dijele njegove političke stavove, ali neprijeporno imaju i kompetencije za dužnosti na koje ih se imenuje i već najavljuju svoje prve poteze. Europa u ovom trenutku nema niti jednog državnika koji bi mogao preuzeti vodstvo, na državnoj ili na EU razini i barem donekle parirati izabranom predsjedniku Trumpu.

Budućnost NATO-a odnosno europske obrane jedan je od najvećih europskih strahova. Kao predsjednik SAD-a u prvome mandatu, Donald Trump volio je plašiti europske NATO partnere mogućnošću raspuštanja NATO-a, a to su i tijekom nedavne kampanje najavljivali neki njegovi suradnici. No ti su se strahovi pokazali i opet se pokazuju neosnovanima, osobito nakon izbora predanog zagovornika trans-atlanske suradnje senatora Marca Rubia za novog državnog tajnika.

Suočavanje s vlastitim slabostima

Ali izvjesno je da europske partnere očekuju vrlo čvrsti razgovori o povećanju proračunskih izdvajanja za obranu, preuzimanju više odgovornosti za vlastitu obranu, preuzimanju odgovornosti za poslijeratnu Ukrajinu, nakon dogovora o zamrzavanju sukoba u čijem će postizanju Europa ponovo biti nebitna. Po onome što se može zaključiti iz dosadašnjih imenovanja, SAD se ne povlače s globalne pozornice, ali mijenja način djelovanja. Kako bi rekao budući Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost i bivši pripadnik američkih ‘zelenih beretki‘ Michael Waltz, američki vojnici više ‘neće pucati tenkovima na ideju‘, kao u neuspješnim intervencijama u Iraku i Afganistanu. Osobito ne dok promotori Velikog kalifata osvajaju američka sveučilišta.

Ukratko, uz novu Trumpovu administraciju Europu očekuje ubrzano suočavanje s vlastitim slabostima. Može li to polučiti neko sadržajnije europsko buđenje? Možda u Njemačkoj, nakon izbora? Možda u Poljskoj? A možda će iznjedriti samo još nekoliko nevažnih Orbanovih replika u Europi, koja je sama sebi nepobjedivi neprijatelj.

Višnja Starešina
Lider