Francuski paradoks

Zacijelo su mnogi mislili da nije bila normalna kada je tvrdila da joj je u mističnoj viziji objavljeno da Isus žali što se njegovo presveto Tijelo i Krv ne štuju na primjeren način te da je potrebno uspostaviti blagdan kojim će se na poseban način častiti euharistija. Čak su je i neki najbliži u Crkvi ismijavali i proganjali, no upornost te redovnice da se ispuni Božja volja bila je veća od svih prijetnja.

Onu koja je u 13. stoljeću uvelike pridonijela da se na razini opće Crkve počne slaviti svetkovina Tijelova više se ne smatra čudakinjom. Svetom je proglašena 1869. i danas ju se časti kao svetu Julijanu iz Liegea. Na njezinu putu bilo je nekoliko ključnih osoba, ali najvažniji je bio arhiđakon Jacques Pantaléon. Upravo ju je on, još kao mlad francuski svećenik, podupirao zadivljen njezinom gorljivošću prema euharistiji. Taj sin siromašnoga francuskoga postolara i pariški student teologije kasnije je postao papa Urban IV. koji je u svojem kratkom trogodišnjem pontifikatu učinio veleban čin: prije 760 godina – bilo je ljeto kao sada – uspostavio je svetkovinu kojom će se od tada pa do kraja vremena slaviti dar Kristova Tijela i Krvi.

Neprocjenjiv dar koji je svijetu došao po papi Francuzu i za koji je hvalospjeve pisao nenadmašni Toma Akvinski ove je godine paradoksalno odlučila proćerdati podobrazovana i nekom nakaznom ideologijom zadojena ekipa na otvorenju Olimpijskih igara u Parizu. Time ne samo da su uvrijedili stotine milijuna kršćana diljem svijeta gazeći po njihovoj svetinji, nego su pokazali notorno neznanje o naravi euharistije ne samo kao oblikovateljice duhovnoga, vječnoga života kršćanskih vjernika, nego i kao oblikovateljice najdivnijih ostvarenja u kulturi. Čovjek ne zna što bi prije zamjerio redateljima gnjusnoga prikaza »posljednje večere«: zloću usmjerenu prema Bogu ili kulturocid kojemu su svjedočili milijuni ljudi u izravnom prijenosu. No ni u gluposti nema slučajnosti, a kamoli u zloći.

Kada je papa Urban IV. potpisao 11. kolovoza 1264. bulu o uspostavi svetkovine Tijelova, u njoj je zanosno napisao da je euharistija »divan i veličanstven, sladak i ugodan, dragocjen i od svega vrjedniji spomen, u kojem se znamenja obnavljaju, a čudesa preobražavaju, u kojemu se nalazi svaka naslada i kuša svaka krasota okusa, pa i sama slatkoća Gospodina, u kojemu osobito zadobivamo snagu za život i za svoje spasenje.« Papa je napisao i da je euharistija »spomen u kojem obnavljamo drago sjećanje na svoje otkupljenje, udaljavamo se od zla, utvrđujemo se u dobru i napredujemo u stjecanju kreposti i milosti…«

Ako se netko u Parizu poželio narugati Kristu i apostolima preko euharistije, učinio je sve suprotno od riječi iz bule: približio se i utvrdio u zlu, manama i prokletstvu.

No treba reći i to da je euharistija u svakom vremenu nailazila na progonstvo (nije li Isus već u noći nakon posljednje večere predan na muku i smrt?). Crkva oduvijek živi i živjet će od euharistije – slavila se ona na stadionima ili u katakombama. I upravo kada neki pomisle da dobivaju bitku protiv Crkve i vrijednosti koje ona štiti te podižu neki nakazni novi poredak, Bog u skrovitosti podiže one koji će ga proslavljati preko euharistije – arhiđakona francuske biskupije koji će postati papa, »ludu« redovnicu koja će postati svetica, a u slučaju Hrvatske mladoga biskupa Alojzija Stepinca rodom iz Krašića. On doduše jest možda najpoznatiji po svojem mučeništvu, ali velebna je njegova zasluga što je prije podnesena mučeništva upravo na euharistijskim kongresima obnavljao vjerni narod. Žalosna je zakonitost da kad god se u svijetu udari na euharistiju, zlo se razmahuje. Sada samo treba izdržati, s nadom, ma sa sigurnošću da Bog i danas u skrovitosti podiže svoje.

Branimir Stanić
Glas Koncila