Boja političkoga nasilja

Nakon ubojstva jednoga sudionika predizbornoga skupa i ranjavanja dviju osoba usred pokušaja ubojstva kandidata za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i bivšega predsjednika te zemlje Donalda Trumpa, slijedio je diljem svijeta niz osuda toga čina koji je svrstan pod pojam »političko nasilje«. Iako je riječ o pojmu s dvije snažne riječi – »političko« i »nasilje« – on zapravo nema ni okusa ni mirisa. Čije nasilje? Koja politika? Koja je ideologija u pozadini? Ta su, i slična pitanja, ostala neodgovorena.

Ipak, ne treba biti vidovnjak da se shvati da se danas u svijetu političko nasilje, kada iza njega ne stoji nešto lijevo, najčešće proglašava »desnim ekstremizmom«, a ako političko nasilje generiraju pobornici ljevice, ono u najboljem slučaju postaje tek »političko nasilje«. Lakše je pritom definirati »ljevicu« po onome protiv čega se njezini pripadnici bore nego po onome što govore o sebi. U SAD-u su to sada vjerojatno oni kojima smetaju vrijednosti za koje se zauzima predsjednički kandidat Trump, kojega su, očito ne bezazleno, proteklih mjeseci proglašavali »metom« i »prijetnjom demokraciji«. I u Francuskoj se, kažu analitičari, ljevica nakon provedenih parlamentarnih izbora spremala za neke ekstremističke pothvate, u čemu ih je ipak spriječila njihova labava pobjeda. No dok su i u Hrvatskoj brojni osuđivali »političko nasilje« diljem svijeta, istodobno ignoriraju da ono prijeti i u vlastitom dvorištu.

U definiciji političkoga nasilja ključno je to da su mu cilj političke, društvene ili kulturne promjene, a to se postiže tako da se nanese šteta pojedincima ili imovini. Političko je nasilje usko vezano uz radikalizaciju koja može biti stvar pojedinca ili skupine koji u svojem djelovanju idu do ekstremizma. U temelju je pak toga radikalnoga ekstremizma ideologija koja potiče i promiče primjenu – političkoga nasilja.

Imajući u vidu da je već dulje vrijeme na djelu pokušaj društvenih i kulturnih promjena u Hrvatskoj koji ubrzano ide u smjeru rastakanja nacionalnoga identiteta i promicanja rodne ideologije na štetu obitelji, kao i neprestanoga difamiranja stajališta katoličkih vjernika, nije jasno postoji li među mjerodavnima svijest u kojoj je mjeri opasno prepuštati da se u javnom prostoru tako olako mlati po kršćanskim vrijednostima. Naime, već dulje je vrijeme u Hrvatskoj prisutan govor mržnje usmjeren npr. prema muškarcima koji mole krunicu na javnim mjestima, prema onima koji sudjeluju u manifestaciji »Hod za život«, a to osjete i oni koji bdiju pred bolnicama s ciljem zaustavljanja pobačaja u sklopu inicijative »40 dana za život«. Bezočnost ide tako daleko da Autonomna ženska kuća zakonodavcu čak predlaže da se npr. oni koji mole pred bolnicama šalju i do tri godine u zatvor! Da govor mržnje dolazi često iz smjera političke ljevice i udruga kojima ništa što je tradicijsko, identitetsko i vjersko nije sveto, pokazuje i nedavna izjava političarke, pripadnice Nove ljevice: »Stanujem u kvartu gdje je velika crkva i moram reći da me boli srce kad nedjeljom vidim stotine i stotine mladih ljudi.« Slijedile su nakon te izjave nemušte izlike da je riječ o rečenici izvučenoj iz konteksta, a u obranu se političarke djelomično uključila i stranka Možemo. Strane su očito zauzete.

Problem je u tome, kako ističu stručnjaci za političko nasilje, da iako pojedinac koji izražava radikalizirana stajališta samostalno ne mora nikad sudjelovati u političkom nasilju, zagovaranjem svojih stajališta, odnosno promicanjem političkoga nasilja, može potaknuti druge na primjenu nasilja. I svaki put kada se potiče na mržnju prema nekim društvenim skupinama, ugrožava se društveni mir. Očito je došlo doba kada se širom moraju otvoriti oči i uši nad onima koji bi uporno nekomu ograničavali slobodu, tjerali ih u sakristije u ismijavali njihove vrijednosti. Povijest je pokazala: ne će takve diskriminirajuće izjave naljutiti one kojima su usmjerene, nego bi na nasilje mogle potaknuti one koji isto tako misle. Valja dobro ispitati komu je to u Hrvatskoj u interesu.

Branimir Stanić
Glas Koncila