Predstavljanje Zakona o hrvatskom jeziku u Družbi „Braća Hrvatskoga Zmaja“

Dana 26. siječnja ove godine ostvario se san mnogih naraštaja hrvatskih domoljuba. Hrvatski sabor toga je dana donio Zakon o hrvatskom jeziku, čime se po prvi put u povijesti uređuje pitanje službene i javne uporabe našeg jezika te se osigurava sustavna i stručna skrb o njemu. U povodu tog jedinstvenog događaja, Meštarski zbor Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ organizirao je predstavljanje Zakona. Cilj okupljanja bio je detaljnije upoznati javnost s onim što se njime potvrđuje i regulira, kao i s daljnjim tijekom njegova provođenja. Isto tako, posjetitelji su dobili neposredan uvid u zbivanja tijekom pripremanja njegova nacrta i upućivanja istog u saborsku proceduru. Događaj je moderirao Andro Krstulović Opara, Zmaj Splitski IV, a sudjelovali su akademik Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske, Mario Jareb, Zmaj Jurjevgradski od Tribunja i potpredsjednik Matice hrvatske, Mario Grčević, predsjednik Matičine radne skupine za izradu nacrta Zakona te Tomislav Stojanov, član radne skupine.

Nakon moderaterova pozdravnog slova, Mario Jareb podastro je uvid u povijesna nastojanja hrvatskog naroda za postizanjem jezične suverenosti. U tom smislu posebno se usmjerio na preporodna nastojanja. Tako je spomenuo godinu 1843. kada je Ivan Kukuljević Sakcinski prvi put u Saboru održao govor na hrvatskom jeziku, a već četiri godine kasnije hrvatski je postao službeni jezik u javnoj uporabi. Zamišljeno političko zajedništvo s jezično srodnim narodima u okružju nametalo je ideju zajedničkog jezika, što je prijetilo zatiranju hrvatskoga identiteta. U tom smislu ključna je godina 1861. kada je kao službeni naziv unesen „jugoslavenski jezik“. Tadašnji kancelar Ivan Mažuranić prije upućivanja kralju na odobrenje promijenio ga je u hrvatski, što kralj najzad nije prihvatio. Vrijeme Kraljevine Jugoslavije obilježeno je nasilnim potiranjem hrvatskog nazivlja. Novosadskim dogovorom iz 1954. zaključeno je kako se jezik ima zvati „hrvatskosrpkim“, odnosno „srpskohrvatskim“, čemu se usprotivila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967), u okviru koje je upravo Matica hrvatska imala ključnu ulogu. Naposljetku, 1974. objavljen je novi Ustav SFRJ prema kojemu je u službenu uporabu ušao naziv „hrvatski književni jezik“.

Jareb je zaključio kako smo danas svjesni da je hrvatska jezična tradicija plod višestoljetnoga povijesnog razvitka, čija je kruna upravo Zakon o hrvatskom jeziku koji ga potvrđuje temeljnom sastavnicom našeg identiteta i kulture. Miro Gavran istaknuo je kako je Matica hrvatska od svojih početaka bila usmjerena na promicanje nacionalnog i kulturnog identiteta putem jezika i književnosti. Utemeljena 1842. kao izdavačka kuća unutar Ilirske čitaonice (1838) s vremenom je postala samostalna ustanova koja je odolijevala svim povijesnim izazovima, uvijek iznalazeći načina opstati i biti na braniku nacionalnog bića. Osluškujući bȉlo naroda i ovaj je put prepoznala trenutak te krenula u realizaciju ovog povijesnog pothvata.

Poučeni iskustvom iz 2013. kada je pokušaj donošenja Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika naišao na niz prepreka u javnom prostoru, zbog čega na koncu nije ušao u saborsku proceduru, inicijatori su se ovaj put, uz pojačanu dozu opreza, morali osloniti na svoje pregovaračke sposobnosti. Predsjedništvo te Glavni odbor Matice hrvatske prihvatili su nacrt Zakona u rujnu 2022, a Vlada ga je uputila u saborsku proceduru. Također, prošao je javnu raspravu te su svi građani imali priliku iznijeti svoje primjedbe. Gavran je zaključio kako je donošenje Zakona trenutak istinskog hrvatskog zajedništva koje nam je i dalje potrebno namjeravamo li ostvariti daljnji društveni napredak u svakom pogledu.

Mario Grčević rekao je kako je hrvatski jezik tijekom povijesti nebrojeno puta bio sredstvom raznih ideoloških udruživanja, a da je svaki pokušaj njegove zakonske regulacije nakon Drugog svjetskog rata bio obilježen kao radikalan i nacionalistički potez. Nadodao je kako se ovim aktom naš jezik ne zaštićuje u prošlosti, nego ga se priprema za buduće naraštaje, jer je riječ o modernom zakonu koji ima podudarne odredbe u jezičnim zakonima drugih država. Također, ne ograničava slobodu umjetničko-književnog izražavanja, niti ičiju privatnu komunikaciju. Njime se propisuje službena uporaba hrvatskog jezika, uređuje se osnivanje Vijeća za hrvatski jezik kao savjetodavnog tijela, kao i Nacionalnog plana hrvatske jezične politike.

Tomislav Stojanov izložio je rezultate analize komentara na Javno savjetovanje Vlade o Nacrtu prijedloga Zakona iz kolovoza 2023. kada je 125 sudionika poslalo 323 komentara. Tako je afirmativnih primjedbi bilo više od petine, od kojih je skoro polovica samo iskazala potporu. Napomena koje iskazuju protivljenje bilo je 9, a temeljile su se na objašnjenjima da jezik nije potrebno zaštićivati jer nije ugrožen, da je zakon anakron te da odražava nacionalizam, kao i to da zapošljavanje lektora otvara prostor korupciji itd. Stojanov je zaključio kako je unatoč izrazito negativnoj medijskoj kampanji koja je prethodila javnom savjetovanju, Nacrt prijedloga Zakona omogućio da građani prvi put u povijesti dobiju priliku javno izreći svoje mišljenje. Stoga se zaključuje da imamo razloga za optimizam te da će se hrvatska jezična politika u budućnosti moći razvijati u skladu s najvišim profesionalnim, etičkim i civilizacijskim standardima.

Ivana Smolčić
Vijenac