Izborni paradoksi

Mala izlaznost birača u Hrvatskoj, štoviše najmanja među svim zemljama Europske unije, na netom provedenim izborima za zastupnike u Europskom parlamentu snažna je poruka ponajprije hrvatskim političarima i strankama, ali i medijima i čitavomu društvu. Toliko niska razina manjka interesa za izbore, uz činjenicu da je gotovo 80 posto biračkoga tijela zaobišlo birališta, donekle začuđuje, pogotovo ako je poznato koliko se sredstava iz fondova Europske unije slilo posljednjih mjeseci u projekte diljem Hrvatske.

Ne može se, dakle, reći da je Europska unija pokazala manjak financijske osjetljivosti u koronakrizi, potresu ili izgradnji objekata poput Pelješkoga mosta pa da ju hrvatski birači kazne svojom izbornom apstinencijom. Ne može se reći ni da hrvatski birači nisu skloni ići na birališta kad su u vrlo pristojnu broju sudjelovali u izborima za zastupnike u Hrvatskom saboru, a čak je bila i srijeda. Čudi i što su mnogi mediji u Hrvatskoj redoviti korisnici sredstava iz EU-fondova, a više prostora davali su dolasku nekih pjevača iz Srbije nego odlasku hrvatskih zastupnika u političko središte zajednice europskih zemalja. Kao da im je ponovno dominantni interes skretanje prema nekomu staromu istoku, čime podilaze svojim stvarnim vlasnicima. Trebat će podosta ozbiljnih analiza i iskrenosti da se suoči s pitanjima zašto se hrvatski građani možda osjećaju manje ravnopravnim građanima Europske unije; je li to zbog toga što skuplje plaćaju životne troškove, a primanja su im niža; je li to zbog neslaganja s relativizmom i ideologijama koje forsira glavna europska struja; je li to zbog osjećaja manjka transparentnosti u strukturama vlasti u raspolaganju sredstvima iz EU-a; je li to zbog forsiranja osjećaja da hrvatski zastupnici odlaze u Bruxelles više da bi podebljali novčanike nego se borili za »našu stvar«, pa i onda kad se zaklinju na najveće svetinje… Pitanja bi se još mnogo moglo postaviti, a ni jedan odgovor ne može promijeniti činjenicu o niskoj izlaznosti i dominirajućem manjku interesa za budućnost Europske unije u ovim doista teškim i nadasve izazovnim vremenima za Hrvatsku i čitav svijet.

Dojmljiva je mjera u kojoj su iz vrha Europske unije uoči izbora pozivali mlade da iziđu na birališta, čak ponegdje pomičući i dobnu granicu birača do 16. godine. To što taj poziv u Hrvatskoj nije naišao na veći odjek nikako se ne može objasniti letargijom i neaktivnošću mladih.

Štoviše, samo dan ranije, u subotu 8. lipnja oko 11 tisuća mladih iz cijele Hrvatske sudjelovalo je na Antunovskom hodu od svetišta sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim Selima do njegove bazilike na zagrebačkom Svetom Duhu. Kako to da događaj duhovnoga karaktera može izazvati takvo gibanje mladih koji u materijalnom smislu ne mogu dobiti ništa više od žuljeva na nogama, a izbori za EU-parlament, preko kojih se mladima nude brda i doline, ne uspijevaju nagnuti mlade da prijeđu prag biračkoga mjesta? Možda zato što se Europska unija, ta zajednica zemalja u kojima teku med i mlijeko, ponajprije nalazi u dubokoj, ali doista dubokoj duhovnoj krizi. Ta se kriza ne može liječiti nikakvim materijalnim sredstvima, pa ni izlaskom na izbore. Zato mnoštvo mladih na ovogodišnjem Antunovskom hodu pokazuje da duhovne, kršćanske vrjednote koje se u EU-u na mnogim mjestima oduzimaju pojedinomu narodu postaju krik duhu naroda. Očito se zato mladi u Hrvatskoj bude, da bi za buduće naraštaje očuvali nešto daleko vrjednije od prolaznoga političkoga poretka. U tom smislu Antunovski hod mladih nije usamljen jer diljem Hrvatske hoda se i bdije za život, duhovno se obnavlja u velikim športskim dvoranama i arenama, okuplja se na raspjevanim duhovnim koncertima i smotrama… Bog očito za nešto duhovno zahtjevno priprema novi hrvatski naraštaj, a oni se rado odazivaju Božjemu pozivu. Ne bi li se, za promjenu, u tom smislu stariji mogli ugledati u mlade?

Branimir Stanić
Glas Koncila