„Neograničena Hrvatska“

Izbori su za nama. Vrijeme je za misliti o sljedećima… Kada to kažemo, mislimo na činjenicu kako se u našoj javnosti već podulje nabada o potrebi reforme političkog sustava, samim time reforme izbornoga zakonodavstva, što pretpostavlja i izmjene Ustava Republike Hrvatske.

Kada je u političku arenu kao rukavica nabačena „Treća“ Republika, automatski je imputirana „Druga“, nikad doduše proglašena, ali uspostavljena 2000. godine tada donesenim ustavnim promjenama, te inovirana ustavnim promjenama iz 2010. No umjesto da tim izmjenama Ustav „Izvorne Republike“, napisan još 1990, bude poboljšan, on je oslabljen, a u nekim segmentima izrazito manjkav i nefunkcionalan, što se i nedavno jasno vidjelo.

Čovjek ne mora biti politolog niti ustavni pravnik da uoči neodrživost ustavnih odnosa u trokutu Predsjednik Republike Hrvatske (koji je institucija) – predsjednik Vlade (Vlada) – Hrvatski sabor. Mnogi taj problem sada ističu zbog osobnih odnosa između nositelja, odnosno čelnika izvršnih institucija, no da su odnosi i najbolji, ustavno nisu funkcionalni, počevši od udvajanja ingerencija predsjednika države i predsjednika Vlade/ministarstava. To vuče za sobom i potrebu razmatranja uloge i ovlasti drugih Ustavom obuhvaćenih institucija, kao i preambule te uklanjanja smisaonih i semantičkih diskrepancija u tekstu, primjerice, između ljudskih prava i osobnih prava (pravo na život je osobno pravo, a nije ljudsko pravo!?) i dr. Ukratko, Ustav valja osuvremeniti (ili napisati novi) u smislu veće kohezije i koherencije.

Devastirana izborna prava dijaspore

No ono što je u ovoj rubrici u prvome planu jesu politička, konkretno izborna prava Hrvata izvan Republike Hrvatske. Najkraće, njihova su politička izborna prava devastirana i ti su ljudi u proteklih dvadesetak godina doživjeli strahovito poniženje. Dok su naime devedesetih godina imali pravo na dvanaest zastupnika u Hrvatskome (državnom) saboru, taj je broj poslije postao fluidan, sukladno broju glasova potrebnih za mandat u Hrvatskoj, da bi posljednjim ustavnim promjenama ucjenom bio skresan na tri mandata, uz također ponižavajuće pooštrenje uvjeta glasovanja (samo u diplomatsko-konzularnim sjedištima). Ta tri zastupnika trebala bi predstavljati više od tri milijuna Hrvata i njihovih potomaka izvan Hrvatske (3,2 milijuna prema procjeni Državnog ureda za Hrvate izvan RH), odnosno oko 800.000 hrvatskih državljana (koji imaju pravo glasa) izvan Hrvatske s hrvatskom ili inozemnom adresom!? Sve to bode u oči utoliko više što pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj, kojih je prema popisu iz 2021. oko 260.000, imaju osam zastupnika u Hrvatskome saboru neovisno o izlaznosti na izbore i broju glasova, no s jednakom važnošću i moći odlučivanja kao i zastupnici birani u „običnim“ izbornim jedinicama.

Osim toga, ovakav model glasovanja hrvatskih državljana izvan Hrvatske ne samo što je ponižavajući, nego je i destimulativan jer ograničeni broj zastupnika (3) nimalo ne potiče Hrvate izvan Hrvatske da izađu na birališta.

Izmjena izbornog zakonodavstva

Očito je dakle potrebno pokrenuti postupak izmjene izbornoga zakonodavstva u cjelini, počevši od sustava (razmjerni ili razmjerno-većinski; izborne jedinice ili jedna izborna jedinica; izborni prag, predizborne koalicije, manjine i dr.), ali i u dijelu koji se odnosi na izbor zastupnika koji predstavljaju hrvatske državljane, a u cjelini i Hrvate izvan Hrvatske. Jedno je rješenje da se broj zastupnika veže za izlaznost, odnosno broj glasova potrebnih za mandat u Hrvatskoj. Mogući su i drugi modeli, primjerice da se, sukladno uspjehu stranke, na svakih deset zastupnika s posebne kvote dodaje jedan (što bi donijelo i političku raznolikost). Moguće su i kvote po zemljama, odnosno kontinentima, uz određeni koeficijent. Rješenje može biti i u obnovi drugoga doma Hrvatskoga sabora (prije Županijskoga doma; drugi dom bio bi u skladu s europskom parlamentarnom tradicijom), u koji bi i ti zastupnici bili birani. Tu mogućim rješenjima, naravno, nije kraj…

Sve ovo, naravno, ovisi o tzv. političkoj volji. Političke elite nerado poduzimaju i prihvaćaju političke reforme, pogotovo ako im status quo jamči političku opstojnost, ako i ne vlast. No i Hrvati izvan Hrvatske imaju svoju volju i glas. Hoće li je iskazati i hoće li se njihov glas čuti u raspravama o promjenama izbornoga zakonodavstva, koje će se prije ili kasnije dogoditi, tako da zatraže veću političku vidljivost, važnost, poštovanje i utjecaj, ostaje vidjeti. To ovisi o tome gdje sebe vide u kontekstu hrvatske države i nacije, što od Hrvatske trebaju, a što joj žele i mogu dati, i kakav model svoje zastupljenosti sami mogu ponuditi (evo moguće teme Savjetu Vlade za Hrvate izvan RH). To je ključno pitanje naše emigrantike u cjelini, osobito važno za hrvatske zajednice u susjednim državama (BiH, Crna Gora, Mađarska, Srbija), koje jesu ili bi trebale biti od posebnog nacionalnog i državnog interesa svim političkim institucijama i akterima. A onda ostaje još jedno pitanje: treba li nam obnova Ministarstva iseljeništva? No o tome više u sljedećem tekstu.

Nedvojbeno, Hrvati izvan Hrvatske bili su, jesu i bit će lakmus-papir (filozofije) državne politike, ali i samima sebi…

Vladimir Lončarević
Vijenac