Znakovitost »francuskoga 72«

Dalekosežne posljedice za suvremena zapadna društva moglo bi imati to što se dogodilo u Francuskoj u ponedjeljak 4. ožujka, kada je njihov parlament izglasao promjenu ustava u koji je unio odsad zajamčeno ustavno pravo »na prekid trudnoće«. Veliku simboliku ima to što se ustavna promjena dogodila upravo u Francuskoj, zemlji koja u svjetskoj povijesti ima istaknuto mjesto i čiji jezik još uvijek, makar simbolično, slovi za jezik svjetske diplomacije. Što god da se u toj zemlji velikoga događalo imalo je posljedice koje su daleko prelazile francuske granice (posljedice Francuske revolucije na svjetsku politiku i kulturu samo su jedan primjer).

Zato kada više od 90 posto francuskih zastupnika prisutnih u parlamentu zajamči ustavno pravo na ubijanje nerođene djece, i kada se tisuće ljudi na pariškim ulicama okupe da bi slavile tu nakaznu odluku, i kada se mediji potrude da ta vijest dođe do zadnjega alpskoga sela, to dobiva obrise novoga revolucionarnoga ozračja s perspektivom zlogukoga širenja.

Da je riječ o odluci koja pretendira na globalni karakter pobrinuli su se francuski predstavnici vlasti, njihovi zastupnici u parlamentu te brojne nevladine udruge, uključujući i one na međunarodnoj razini. U političkom je, demokratskom smislu posve nepojmljivo da neki nacionalni parlament mijenja svoj ustav kako bi odgovorio sudstvu države koja se nalazi na posve drugom kontinentu. Francuski vlastodršci i zastupnici nisu, naime, krili da je promjena njihova ustava izravan odgovor na događaj kada je američki vrhovni sud 2022. poništio glasovitu presudu Roe protiv Wadea, kojom je gotovo 50 godina u SAD-u pobačaj zapravo bio legaliziran. Time su neizravno potvrdili ne samo koliko je dobra došlo zbog ukidanja te presude, nego i koliko je zla donijelo nekoliko desetljeća zatiranja začetih života po raznim klinikama za »planiranje roditeljstva«. Jednako je nepojmljivo da je uoči izglasavanja ustavnih promjena francuska ministrica za ravnopravnost spolova i različitost pred ministrima drugih europskih zemalja iskazala nadu da će njihov pothvat legalizacije pobačaja »inspirirati sve zemlje članice EU-a da jamče tu temeljnu slobodu, to temeljno pravo žena«. Vrlo se brzo u medijskim analizama počelo isticati koje su države u Europskoj uniji »naprednije«, a koje »nazadnije« po tom pitanju, čime se u predizbornim temama ususret skorim izborima za Europski parlament stvara platforma za još snažnije promicanje legalizacije ubojstva nerođene djece.

Jasno je da su protiv zajamčenoga prava na pobačaj u ustavu reagirali francuski biskupi, pozvavši svoje vjernike na post i molitvu. Reagirali su brojni, uključujući i Papinsku akademiju za život. No te reakcije ne mogu promijeniti već izglasanu ustavnu promjenu koja stupa na snagu na »Dan žena« niti mogu bitno utjecati na posljedice koje će se dogoditi u drugim zemljama i kulturama.

Slaba je utjeha to što je demantirano da je Francuska prva zemlja koja je ustavom zaštitila pobačaj time što se isticalo da je to prije nje učinila bivša Jugoslavija sa svojim ustavom iz 1974. (s formulacijom »pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece«). Negativne se posljedice legalizacije pobačaja u Hrvatskoj i danas osjećaju.

No što ako se u poražavajućoj francuskoj ustavnoj zaštiti pobačaja ipak može kriti i tračak nade? Poznato je da je upravo spomenuti jugoslavenski ustav iz 1974. donesen kao posljedica velike slabosti tadašnje države i straha od njezina raspada, koji se najzad i dogodio. Kada se netko ide junačiti preko ubijanja najslabijih i najnezaštićenijih – a nerođena djeca to jesu – pokazuje koliko je zapravo slab i da mu se bliži kraj.

Ima u svemu tome i neke simbolike u brojevima. Za ustavnu promjenu glasovalo je 780 francuskih zastupnika naspram 72 koji su bili protiv. Na stranu sada tko su i što su ti koji su bili protiv, nije li njihov broj od 72 znakovit? Nije li upravo prispodobiv broju učenika koje je Isus poslao »kao janjce među vukove« naviještati da se približilo kraljevstvo Božje? Nisu li i oni bili manjina u odnosu na dominantnu većinu? Doista, dalekosežne bi posljedice moglo imati to što se 4. ožujka dogodio u Francuskoj.

Branimir Stanić
Glas Koncila