Preokret

U Zagrebu je na 77. godišnjicu strijeljanja banjolučkog župnika dr. Nikole Bilogrivića i odvjetnika dr. Feliksa Niedzielskog, 20. veljače 2024., slavljena u crkvi sv. Martina u Zagrebu sveta misa zadušnica. Prvi put u ovoj crkvi na ovaj način povezavši živote i mučeništvo četvorice hrvatskih intelektualaca i domoljuba koje su komunisti bezdušno pogubili. Misu je predslavio ravnatelj Caritasa Banjolučke biskupije mons. Miljenko Aničić, a suslavio je postulator kauze bl. Ivana Merza o. Božidar Nagy, SI. U molitvenom i misnom sjećanju banjolučkim žrtvama pridružene su i dvije zagrebačke – odvjetnik dr. Ivan Protulipac i poduzetnik Jerko Malinar, koji su stradali istih godina.

Sva četvorica su kao intelektualci bili istaknuti katolički javni djelatnici, posebno angažirani u katoličkim organizacijama za mladež. Usko su bili povezani s bl. Ivanom Merzom, bilo kao suradnici bilo kao njegovi prijatelji. Sva četvorica pali su kao žrtve komunističkih zločina koji su nad njima izvršeni.

Propovijed je izrekao o. Nagy. Iznio je mnoge detalje iz njihovih života i mučeničke smrti te četvorice poslijeratnih mučenika komunističkog terora, a teror se događao tijekom II. svj. rata, a posebice poslije i još dugo poslije preokreta.

Možda ne ćete znati što je to preokret, kao što ni ja nisam znao kao dijete, kada bih neprimijećen od odraslih, čuo pokoju priču o nekim ljudima koji su nestali u samom preokretu i o drugima koje su dugo nakon preokreta odveli noću ljudi u crnim kožnim kaputima i za tako nestale muževe nije se smjelo ni pitati. Kada sam bio malo veći, mama mi je objasnila da je to bilo vrijeme kada su poslije rata vlast od Hrvata preuzeli komunisti. A riječ 'vlast' spojila se sa riječi 'Vlasi' s kojima smo u miru i poštivanju živjeli u našem selu i zaključio da su vlast oni koji smiju ubijati druge ljude. Tako su dok još nisu bili vlast u lovu zarobili, mučili i ubili mog i našeg didu Joška koji je bio Hrvat.

Što to znači 'dugo poslije preokreta'? Evo jedan od brojnih primjera. Vlast je optužila našeg kuma Ivu Polgara seljaka 1950. godine, pet godina poslije rata, da  skriva bratića Icu, hrvatskog dragovoljca, ustašu iz 1941. A kosti, mladost i ideali mladog hrvatskog dragovoljca ustaše su već dugo ležale neobilježeno pod nekom ledinom, a ostala je samo još živa nada roditelja da će im se sin ipak od nekud javiti. Kako kum Ivan Polgar nije mogao prokazati svog bratića Icu ustašu, vraćen je nakon mjesec dana ispitivanja iz zatvora obitelji u lijesu. Sjećam se tog sprovoda na kojem je moja odlučna i pravedna baka Marija ljutito rekla, 'niti je itko od tih velikih Hrvata i ustaša pitao ili vodio istragu za mog ubijenog Joška, a kamoli da bi netko odgovarao, a svi znamo tko ga je sredio, niti će itko od ovih šumskih i drumskih komunističkih razbojnika odgovarati. Moja Lizo šuti i trpi, ako tražiš pravdu za muža još će ti konfiscirati i kuću i zemlju kako su i nama htjeli'. A ja šutim, što zna dijete što je konfiskacija. Sada već znam puno više, posebno otkako sam član Hrvatskog žrtvoslovnog društva, te sa predsjednikom g. Antom Beljom obilazimo masovna skrivana stratišta, pancir grabe i vrtače ili pak samo mislim da znam, a ne ću priznati da pripadam uzrastu koji počinje zaboravljati. Pa da ne zaboravim, kratko ću i ugrubo ponoviti ono što i vi znate.

Misa zadušnica 

Bili smo u Europi dio velikog, bogatog, uređenog i kulturnog Austro-Ugarskog Carstva, ali se nismo osjećali slobodni i čeznuli smo kao narod za samostalnošću. Onda je došlo do velikog i strašnog rata u kojem se ginulo, u kojem se carstvo raspalo, izgubilo rat. Hrvatska se našla na strani gubitnika sa šansom da se osamostali. Ali o stvaranju novih država odlučivale su i sile pobjednice, a ne samo hrvatske nesloge. Hrvatska se unatoč otporu ugurava u kraljevinu SHS pod srpskom dinastijom, koja je još za velike carevine imala pretenzije na hrvatske zemlje. SHS se potom proglašava kraljevinom Jugoslavijom u kojoj svi do tada hrvatski pravoslavni Vlasi postaju pravoslavni Srbi s privilegijama. Hrvatska se tretira kao srpska kolonija u kojoj vladaju zabrane, nepravde i srpski teror.

Dolazi još strašniji II. svj. rat. Jugoslavija se raspada pod njemačkom i talijanskom okupacijom. U stanju okupacije u savezu s Njemačkom proglašava se zajedno s Bosnom i Hercegovinom Nezavisna Država Hrvatska, koju Hrvati oduševljeno prihvaćaju. NDH prihvaćaju i muslimani Hrvati koji su u tursko doba prešli na islam, ali ne prihvaćaju je pobunjeni hrvatski pravoslavci, sada Srbi. Dolazi do etničkog čišćenja i pokolja cijelih hrvatskih sela, posebice u dijelu talijanske okupacije od strane Srba četnika. No najveća nesreća za Hrvate dolazi napadom Njemačke na Rusiju. Staljin tada šalje zahtjev svim komunistima da pruže otpor Nijemcima i njihovim saveznicima. Stvara se partizanski gerilski pokret s ciljem stvaranjem komunističke Jugoslavije, koji ne bira sredstva i način ratovanja, posebice protiv NDH.

Ni jedan rat nije lijep, pogotovo onaj u kojem su glavno oružje mržnja, laž, propaganda, zločin, pljačka, prijeki sudovi, nepoštivanje i ubijanje zarobljenika… Partizani su u svoje redove primili abolirane četnike čija je žalosna strategija bila genocidno uništenje Hrvata s planom stvaranja Velike Srbije. Nadirala je i ruska crvena armija. Partizanska je vojska ojačala i brojnim prelascima iz hrvatske vojske, jer se znalo što znači čekati skori kraj rata i pasti u komunističko zarobljeništvo. Njemačka se vojska masovno povlačila na zapad, a za njima i hrvatska vojska u namjeri predaje Englezima, za njima i masa civila u strahu pred partizanima. Propagirano hrvatsko-srpsko bratstvo i jedinstvo donijelo je partizansko komunističku pobjedu. Hrvatska vojska i izbjeglice su od Engleza zaustavljeni i vraćeni partizanima, vojska razoružana i sada je nastao preokret.

Masovno je pobijena hrvatska vojska, hrvatska mladost. I tu je početak hrvatskog demografskog sloma. Tko je od zarobljenih civila mogao slutiti da će biti masovno utjerani i živi zazidani u rudnike? Nakon pobjede trebalo je organizirati i komunističku vlast. Vlast se pripremala još u ratu. Tu je bilo sovjetsko iskustvo. Komunistički aktivisti imali su popise koga treba likvidirati, po principu, 'reci tko ti još smeta'.

Preokret! Eto to je bio preokret. Trebalo je likvidirati toliku bandu. Poštare, činovnike, gradonačelnike učitelje, novinare, svećenike, bogataše, sumnjivce. Za veće 'ribe' trebalo je izmisliti optužnice i smrtnu krivnju. Pa onda seljacima prisilne obveze, prisilni radovi, zatvori, pa pročišćavanje vlastitih redova i Goli otok. Masovne ubojice postali su heroji, državnici, poslije direktori, pisci memoara i povijesti, diktirali su sadržaj školskih udžbenika, određivali što je istina, o čemu se na smije govoriti, što se na smije pjevati. Tko se smio suprotstaviti? I laži su postale istina.

Misa zadušnica

Slijedilo je 45 godina komunističke vlasti, Hrvatske na optuženičkoj klupi za nacionalizam, fašizam ustaštvo, u optužbama su se, čast iznimkama, natjecali komunisti, velikosrbi, orjunaši, a čak i lažima zavedeni pojedinci. I dok su slovenski komunisti znali da su Slovenci, makedonski su znali da su Makedonci, srpski su znali da su ne samo Srbi već i velikosrbi, dotle su hrvatski komunisti bili Jugoslaveni, a muslimani koji ne mogu dokazati hrvatsko podrijetlo, za njih je najbolje da budu  neopredijeljeni. I bilo je dobro. Radilo se, rađalo, školovalo, gradile se tvornice, moglo se na rad u Njemačku, počele se graditi vikendice, bicikl je zamijenio automobil, dobili smo i telefon… i neka netko još kaže da nam za Tita nije bilo bolje! Samo u skrivena grobišta ne diraj! Ona ne postoje!

Kada je komunizam sazreo i počeo se urušavati, Hrvati su se na referendumu izdvojili kao i Slovenija iz Jugoslavije. Ali se Srbija nije pomirila s gubitkom Hrvatske, svoje kolonije. Počeo je teški Domovinski oslobodilački rat, u kojem su se protiv Hrvatske ponovno digli i hrvatski pravoslavci i opet čast iznimkama. No znamo, Hrvatska je, iako od svijeta neočekivano, dobila rat zahvaljujući Božjoj pomoći, Tuđmanovoj strategiji pomirenja, zahvaljujući tomu što ovaj put naši komunisti nisu prešli na srpsku stranu, zahvaljujući slozi, golemim žrtvama branitelja i naroda, nemjerljivoj pomoći Hrvatske dijaspore, molitvom, krunicama oko vrata…

A danas, kako stojimo danas? To ne bi trebalo komentirati, svatko ima oči i neka gleda, ima glavu i neka misli. I neka  svatko ispita sebe. Znamo da se za domovinu borilo ne samo puškom već i domoljubljem, ginulo se, a vidimo kako su branitelji danas nepoželjni, pa ako se sami ne znaju ujediniti, što radi predsjednik? Ako je krunicu o vratu nosio gotovo svaki branitelj i ako smo se 'u tom znaku' oslobodili i ako danas muškarci s krunicom na Jelačić placu mole za našu domovinu, kakvi su to ljudi bez stida koji bubnjevima i sirenama ometaju molitvu, kakav je to ministar policije koji štiti izgrednike koji prkose i ismijavaju molitelje? Kakva je to i čija i za koga radi ministrica kulture koja ne da ni centa za hrvatske projekte, a obilato pomaže protuhrvatske novine i filmove? Što nam i koliko vrijedi premijer koji svjesno bira i postavlja ljude koji su protiv hrvatskih interesa, koji ne treba hrvatsku dijasporu jer dijaspora je i za komunistički pogled na svijet bila neprijateljska. Za koga radi naš premijer kada koalira s Pupovcem, otvorenim neprijateljem hrvatske države?!

No dragi moji prijatelji, budimo realni, sjetimo se koliko smo puta svom malom djetetu rekli, 'kako me ne slušaš' ili 'što gledaš, kako me ne razumiješ?' A zapravo mi ne razumijemo djecu, a bili smo djeca i djecu volimo jer su naša, a ne pitamo se jesmo li djeci nešto objasnili, jesmo li im rekli kako i zašto, jesmo li im bili dobar primjer. Jesmo li ih za dobro pohvalili, a za loše opomenuli?  Dopuštamo li im loša društva? Kako je u obitelji tako je i u državi. Mi smo mali narod. Ne smijemo nikoga odbaciti. Različiti smo, ali smo svoji. I kako obitelj ne mogu voditi nedorasla djeca, tako ni državu na smiju voditi nedorasli ljudi. Mnoge loše i neke dobre stvari i naše su ogledalo. Mi premnogi režimo na Pupovca, a je li ga itko u Saboru pitao: Milorade, gdje si se ti rodio, gdje tvoj otac, djed, pradjed ili, gospodine premijeru, zašto manjine, zašto dijaspora, zašto Istanbulska, europske rezolucije, izborni sustav, elektroničko glasovanje, zašto ministrica Obuljen Koržinek, zašto 'još nitko nije odgovarao', zašto stalno Jasenovac i Srb, zašto još uvijek poseban program za Srbe Podunavlja, zašto 40 kulturnih centara za Srbe u Hrvatskoj, a ne za sve i zašto…?   

Ne ću više nabrajati, ostavljam vama da me nadopunite, može i s pohvalom, a ima se štošta nadopuniti. I još jedno važno pitanje: JESMO LI SVI SPREMNI IZIĆI NA IZBORE, ili ćemo svojoj komociji i nebrizi naći ispriku u frazama kao, svi su oni isti, svi su lopovi, nemam za koga ili pitanjem, a za koga? Ja ću se našaliti pa ću reći: ako ne znaš za koga, onda slušaj koga mediji najviše grde ili izostavljaju, taj je pravi, ne ćeš pogriješiti! Ako si za Pupovca, glasuj za HDZ. Ako si se pomirio s tim da smo takvi kakvi smo i da ništa ne možemo, glasuj za MOŽEMO. Ako si za udruženu ljevicu, za antifašiste i one iste koji su se predstavili na Trgu sv. Marka, glasuj za SDP. Neka nitko ne kaže „što ja tu mogu“. Možeš, ako nisi manjina i glasuješ, vrijediš jedan glas.

Ili ćemo pak izostankom na sebe preuzeti odgovornost za našu državu Hrvatsku?

I da završim s preokretom. Mene, oprostit ćete, one zadnje poruke, folklor, ponašanje bez i jedne hrvatske zastave s prosvjeda ljevice na Trgu svetog Marka u Zagrebu, s čvrsto stisnutim ispruženim pesnicama podsjeća i vraća na dane preokreta iz 1945.

Tekst i fotografije: Josip Horvat