Dok ovo pišem ni traga ni glasa o Memorandumu o suradnji na području književnosti i lingvistike, kojega su u Beogradu nedavno potpisale Hrvatska i Srbija. U nadi da će se pojaviti dostupan javnosti, vjerujemo da je u njemu regulirano i pitanje srpskih posezanja za hrvatskim književnicima, osobito dubrovačkoga kruga, ali ne i samo njih. Ako pak nije, onda vjerujemo da će se u Srbiji uz pomoć Memoranduma otvoriti studij hrvatskoga jezika, kao što u Hrvatskoj postoji studij srpskoga s vrlo malim brojem zainteresiranih studenata. Tu je moguće i dodatno regulirano pitanje jezika. Govorimo li srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim? To je pitanje, istina, riješeno međusobnim priznanjem dviju država. Međusobno priznanje uključuje i priznanje dvaju ustava u kojima je regulirano i ime jezika u pojedinoj državi. Ima, međutim, i danas onih koji tvrde da govorimo istim jezikom, jer da je mala razlika između kisika i kiseonika, a još manja između graha i pasulja, itd.

U međuvremenu održana je tematska sjednica Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora. Petar Selem, predsjednik Odbora, upozorio je kako se u „Francuskoj ne bi moglo dogoditi da se neke novine zovu News“. U nas je to svakodnevica. Raspravljalo se, dakle, o jeziku. Središnje pitanje: Treba li nam zakon o jeziku. Treba, s obzirom na činjenicu da je jezik temelj identiteta određenog naroda. Ali i s obzirom na činjenicu da živimo u vremenu globalizacije u kojemu se žrtvuju pojedinačne vrijednosti. Iznad središnjeg pitanja je stoga – zašto do sad Hrvatska nije donijela zakon o jeziku. O tome se nije raspravljalo, jer se ne bi mogla izbjeći „jezikova juha“ neodgovornim elitama. Predsjednik HAZU, Milan Moguš: „Treba propisati udžbenike koji će sadržavati normativnu gramatiku, normativan pravopis i normativan rječnik. Ako se to učini, ne treba nam zakon“. Akademik Mislav Ježić smatra da bi jezik trebao zaštititi zakon, osobito u visokoškolskim ustanovama u kojima se sve više koristi engleski. I on drži kako je potrebno usvojiti normativnu gramatiku, pravopis i rječnike u skladu sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

Temeljno polazište protivnika zakona o jeziku postavio je prof. dr. Ivo Pranjković: „Prošlo je vrijeme deklaracija. Nisam ni za zakon o jeziku jer je jezik presložen mehanizam da bi ga se zakonski reguliralo. Naravno da sam za zaštitu jezika javne komunikacije, ali to je nešto sasvim drugo“. Točno, prošlo je vrijeme srpsko-hrvatskih deklaracija. Od kad smo samostalna država, pojedina se pitanja u njoj rješavaju zakonima. Mnoga područja života i rada mogu se nazvati „presloženi mehanizam“, ali ipak ih reguliramo i štitimo zakonom. Primjerice, promet. Prometni zakoni, propisi i norme ne donose se zato da sputavamo promet ili kočimo njegov razvitak, nego da se promet ne prometne u kaos. Prometni je mehanizam komunikacije složen i presložen. Bez zajedničkih pravila prometala bi vozila kako kojem vozaču odgovara. Najbolje bi prošli, što se cestovnog prometa tiče, oni koji imaju najveće tegljače, gusjeničare i čelične branike. Ali, većina koja vozi prastare automobile, ili je osuđena na javni prijevoz, bila bi izgurana ili pregažena od snažnijih prometala.

Tako je to s „presloženim mehanizmima“, da sad ne spominjemo presloženi mehanizam zračnoga ili morskoga prometa, složenost mehanizma flore i faune, itd. Kao što ne treba mistificirati složenost prometa, nego ga regulirati zato da bi se zaštitili sudionici prometa i okoliš, tako isto stvari stoje i s jezikom. Nije središnji razlog za donošenje zakona o jeziku u regulaciji, nego u zaštiti. Zašto je normalno da Francuska uspješno upravo zakonom štiti francuski jezik, a kod nas se, unatoč povijesnom iskustvu, unaprijed zna da je zakon nepotreban ili štetan? Francuska je u novije vrijeme (1975. i 1994.) donijela dva zakona o zaštiti francuskog jezika uz obilje podzakonskih akata. Trenutno stanje u nas lošije je negoli se na prvi pogled čini: „Što će nam zakon o jeziku kad ne poštujemo ni postojeće regule o zaštiti jezika… Bolje se štitio jezik u komunističkoj Jugoslaviji nego danas“ – rekao je akademik Stjepan Babić. Poziv na uzbunu, odgovornu slobodu ili argumentiranu jezikovu juhu? Zakon o hrvatskom jeziku, kopiram Savez za Europu, „nema alternative“. Ali: „Akademik August Kovačec, pak, upozorio je da nakon ulaska u EU hrvatski jezik može biti jedan od službenih jezika EU samo ako sve članice na to pristanu, čime se otvara prostor, kaže, za moguću novu slovensku blokadu. Ako hrvatski jezik ne bude priznat kao službeni, Hrvatska u EU ne bi ni trebala ulaziti“. Na potezu je Savez za Europu, a on je imun na domaću jezikovu juhu. Zakon o hrvatskom jeziku, naime, nije na popisu „postavljenih uvjeta“ ulasku u EU. Kao ni ulasku u Zapadni Balkan.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}