U posljednje vrijeme intenzivirao se rad u političkim strankama i još će se više intenzivirati kako se približavaju lokalni izbori, te je razumno pretpostaviti da političke stranke na svojim različitim razinama analiziraju i stanje u državi, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini, no ostaje ipak otvoreno pitanje progovara li se na ikojem unutarstranačkom skupu kako bi stranka moga bolje i više pridonijeti zajedničkom dobru svih građana hrvatskog društva. Budući da su u gotovo svim političkim strankama članovi vjernici katolici većina, pitanje doprinosa zajedničkome dobru čitavoga hrvatskog društva moralo bi biti prvo i temeljno pitanje koje bi trebala razmatrati svaka politička stranka, bez obzira bila ona na vlasti ili u opoziciji, bila zastupljena ili nezastupljena u Hrvatskom saboru. Očevidno je da se na svim izborima sve češće i sve brojnije pojavljuju neovisni kandidati jasno otkriva da političke stranke ne zadovoljavaju mnoga a pogotovo ne sva realna očekivanja hrvatskih građana, da ne artikuliraju svojim programom ili svojim stvarnim djelovanjem njihove stvarne interese, a također da su političke stranke kod znatnog dijela hrvatskih građana proigrale svoje povjerenje.

Nezadovoljstvo djelovanjem političkih stranka u suvremenom hrvatskom društvu potvrđuje i sve veća apstinencija birača od sudjelovanja na izborima, jer kad bi birači vjerovali da imaju kojoj stranci ili kandidatu dati svoje povjerenje i kad bi imali sigurnost da će taj kandidat ili stranka njihovo povjerenje poštenim, angažiranim djelovanjem stvarno opravdati, onda bi odaziv na izborna mjesta bio znatno bolji. Već ta činjenica, a svakako treba dodati i činjenicu da se mnoga bitna pitanja u suvremenoj Hrvatskoj na svim razinama presporo, neadekvatno ili čak potpuno krivo rješavaju ili pokušavaju rješavati, otkriva da postoji veoma ozbiljan i stvaran razlog da sve političke stranke na dnevni red svojih unutarstranačkih skupova na svim razinama stave pitanje svoga stvarnog aktualnog doprinosa zajedničkome dobru čitavoga hrvatskog društva.

Svaka politička stranka u trijeznoj, objektivnoj i samokritičnoj analizi lako bi prepoznala zastranjenje koje je korijen veoma brojnim društvenim zlima suvremene Hrvatske, u kojoj, očito namjerno, još uvijek nije definirano koje su to političke funkcije koje se popunjavaju u skladu s pobjedom na izborima, a koje su društvene funkcije koje se popunjavaju po kriterijima kompetentnosti na temelju javnih natječaja i o politici neovisnoga odlučivanja. Naime, niti jedna politička stranka u današnjoj Hrvatskoj još uvijek nije uspjela ostvariti iskorak iz mentaliteta više od 40 godina dominirajuće Komunističke partije u mentalitet suvremenih stvarno demokratskih političkih stranaka kao što su stranke u drevnim i stabilnim demokratskim društvima. Ponajprije, same stranke onaj svoj prihvaćeni stranački politički i ini program uglavnom ne smatraju obvezujućim za samo djelovanje i odlučivanje unutar stranke i izvan nje, već su im programi zapravo idealizirane propagandne platforme za pridobivanje glasova birača i simpatije medijskih djelatnika.

I KP je imala takvu idealiziranu platformu koja je služila samo za propagandu pred širom domaćom i inozemnom javnošću, dok je stvarno djelovanje bilo strogo određeno upravo diktatorskom hijerarhijom stvarne moći i poslušništvom koje nije imalo alternative ako se željelo ostati u krugu povlaštenih. Nije li sada nastupio čas kad bi sve političke stranke trebale ponovno razmotriti svoje stranačke programe i uskladiti ih sa sadašnjim stanjem i stvarnim potrebama suvremenoga hrvatskog društva i svih hrvatskih građana? Naime, sasvim je sigurno da su sadašnje stanje i sadašnje stvarne potrebe hrvatskoga društva različiti od onih koji su postojali u vrijeme kad su ti stranački programi, najčešće prilikom osnivanja stranka, bili pisani i usvajani. Osim toga, nakon dosadašnjega gotovo dvadesetogodišnjeg iskustva, trebalo bi pristupiti donošenju stranačkih programa koji bi bili platforma za djelovanje, a ne tek pusta propaganda.

Posebno je za suvremeno hrvatsko društvo problematično i doslovno pogubno stranačko poslušništvo koje je identično nekadašnjoj tzv. moralno-političkoj podobnosti, a koje donosi povlastice. A doda li se tome i poslušništvo odnosno pripadanje drugim gospodarskim, ideološkim i interesnim skupinama, očito je da je upravo poslušništvo pokazatelj neslobode u suvremenom hrvatskom društvu i nedopustivoga okova koji omogućuje monopole, presudne utjecaje i koji sprečava normalno natjecanje sposobnih i kreativnih građana koji jedini mogu u stvarnoj slobodi postići pomake u ostvarenju boljitka u hrvatskom društvu. Političke stranke moraju smoći snage i prestati poslušništvo i članstvo uzimati kao jedini kriterij za stjecanje povlastica i odgovornih funkcija u društvu. A kad se stranke stvarno očiste od toga mentaliteta, naslijeđenog od jedine partije, bit će sposobne suprotstaviti se monopolima svih drugih interesnih skupina i bit će sposobne služiti stvarnom boljitku hrvatskoga društva.

Katolici, članovi političkih stranka, prvi su pozvani svim snagama pomoći da se njihove stranke očiste od toga mentaliteta, da ono što privlači ljude u stranke ne bude stjecanje povlastica, nego dobar i provediv program i sudjelovanje u stvarnom služenju boljitku cjelokupnoga društva. Katolici u strankama koji to ne uzmu i ne ostvaruju najozbiljnije, izdaju nažalost bit kršćanstva, bit poruke Isusa Krista, »koji je došao služiti, a ne da bude služen«.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

{mxc}