Što s vjerničkim kapitalom?

Brojni vjernici koji su, uz nemale hodočasničke žrtve usred kolovoške žege, na Veliku Gospu ispunili hrvatska svetišta od istoka do juga zemlje velik su znak za sadašnje vrijeme. Posve bi, već na temelju objavljenih fotografija i snimaka s nepreglednim mnoštvima ljudi, bilo ispravno nazvati hrvatski narod marijanskim; bilo bi dragocjeno i usporediti koji to europski vjernički narod u doba agresivnoga promicanja sekularizma i ateizacije tako rado i u tako veliku broju hodočasti Majci Božjoj poput hrvatskoga; bilo bi još i bolje kad bi postojao neki mjerni uređaj koji bi pokazao koliko se u svetištima dogodilo obraćenja, važnih životnih odluka, ozdravljenja, ohrabrenja i kakva je »kvaliteta« vjere naših ljudi…

No u potpunosti je opravdano pitati što Crkva i društvo u Hrvatskoj danas mogu napraviti s tako impozantnim »vjerničkim kapitalom« kakav se očitovao na velikogospojinskim slavljima. Drugim riječima, samo potpuno duhovno slijepi i duhovno neinteligentni ljudi mogu zanemariti stvarnost da Bog i Majka Božja s hrvatskim narodom imaju velike i važne planove kad je riječ o duhovnim i ideološkim bitkama, koje ne samo da su prožele svijet, nego se sve više uvlače i u Crkvu. Utoliko je – neka se dežurni kritičari smiju koliko god žele – čak i skandalozno, da se, umjesto da se uz svijest da postoje ugroze koje nisu samo materijalne naravi pomogne narodu uz mudro vodstvo izvršiti namijenjeno mu poslanje, pred taj isti narod različitim manipulatorskim metodama bacaju u javnom prostoru nevažne teme kao kakve kosti za glodanje. Kad ih se zagrize, nastupa među ljudima razočaranje koje najzad dovodi do zaključka da im je bolje negdje drugdje biti. Istodobno istinsko poslanje za pojedince i narod, prava gozba, ostaje praktički netaknuta. I za taj sustavni nemar netko će morati snositi posljedice.

Da je moralno posrnuće država i društava ozbiljnije nego što se misli, a samim time da je urgentnije i u hrvatskom narodu djelovati kako bi se to zaustavilo, neumivenim je riječima u velikom intervjuu za ljetni dvobroj magazina Prilika Glasa Koncila potvrdio najdugovječniji hrvatski crkveni diplomat, sada apostolski nuncij u Njemačkoj nadbiskup Nikola Eterović. Pročita li se pozornije što je istaknuo kao velik problem, odmah je očito da debelo zakazuju i hrvatske vlasti i brojne druge sastavnice društva kojima se pridaje moć. Upravo je to skrivanje stvarnosti možda najsnažniji pokazatelj da je problem veći nego što jest.

Naime, govoreći o moralnom stanju svijeta, mons. Eterović rekao je da su se od druge polovice prošloga stoljeća »izvorna ljudska prava izrodila često u njihovu suprotnost budući da se ne temelje na poštovanju izvorne ljudske naravi, njezina dostojanstva i neponovljivosti koja se ostvaruje u obitelji, u Crkvi i u društvenoj zajednici«.

Otvoreno je rekao da se danas ljudskomu pravu na život želi pridružiti navodno pravo na pobačaj i na eutanaziju. Nizao je žarišta moralnoga potopa u svijetu: s izvornom obitelji, zajednicom muža i žene koja je po prirodi otvorena životu, nastoje se izjednačiti drugi oblici zajedničkoga života i partnerstva; proces sekularizacije brzo se širi i zamagljuje mjesto Boga u osobnom, obiteljskom i društvenom životu… Nije skrivao ni da jačaju nove diktature rodne ideologije »koju promiču moćna središta vlasti u međunarodnoj zajednici«. »Te ideologije, nove i stare, posebno napadaju obitelj, Crkvu, osobito Katoličku, i nacionalnu državu, nastojeći stvoriti novoga čovjeka i novo društvo te u svojoj gordosti pokušavaju preuzeti ulogu Boga«, upozorio je istaknuti crkveni diplomat te dodao: »Zaboravljaju, međutim, da kada čovjek ubije Boga, posredno ubije i čovjeka, samoga sebe, kao što zorno dokazuju velike ideologije 20. stoljeća: fašizam, nacizam i komunizam.« Velik je to poziv na otrježnjenje, uz svijest da će se od onih kojima je više dano – više i tražiti. A »vjernički kapital« i dalje čeka.

Branimir Stanić
Glas Koncila