Trag novca 

U prošlome smo broju objavili dokumente koji potvrđuju kako je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić na ruke primio 5.500 njemačkih maraka u hrvatskome konzulatu u Munchenu. Novac su skupili naši Hrvati u Njemačkoj i namijenili ga tadašnjoj ratnoj siročadi. Do danas se ne zna gdje je taj novac završio. Nismo naveli da samim time što ga je primio (koliko god bilo neobično da tadašnji predsjednik Sabora uzima na ruke gotovinu) ne znači da ga je i prisvojio jer postoji mogućnost da ga je stvarno i predao nekome od stradalnika ili ga je predao nekoj od udruga koje su skrbile o stradalnicima. Poslali smo upit Uredu predsjednika, ali odgovora nismo dobili. Naš je tekst objavljen i na jednom internetskom portalu odakle su kolege također Uredu predsjednika poslali upit želeći doznati gdje je završio novac. I u tom slučaju Pantovčak je ostao bez komentara. S obzirom da hrvatski predsjednik Mesić uporno šuti, imamo puno pravo sumnjati daje novac nezakonito zadržao za sebe, drugim riječima da ga je naprosto ukrao. Dakle, čovjek koji se i posljednjih mjeseci verbalno zauzima da se ispita trag svakoga novca, "junački" je ušutio kada ga se ista tema dotakla. Zanimljivo je da ostale novine u Hrvatskoj nisu htjele ući u tu priču, najvjerojatnije zbog favoriziranja političara Mesića. Njihov politički izbor je njihova stvar, ali možemo samo pretpostaviti kakav bi skandal napravili da su nešto slično otkrili za prvoga hrvatskog predsjednika ili za nekoga živućeg političara koji ne pripada njihovoj političkoj opciji.

To što odabrani hrvatski političari prolaze neokrznuti poslije svih skandala u kojima se bjelodano i dokumentirano dokazuje da su lagali ili da su ukrali, sindrom je, naravno, društvene patologije i duboko selektivne političke kulture u koju smo uronili i u koju smo silnom propagandom i manipulacijom posljednjih godina dovedeni. Dok se jednima toleriraju kriminalna djela, drugima, posebice bakicama koje prodaju nezakonito sir uz prometnice, munjevito će se odrediti čak i pritvor.

Dok god predsjednik Mesić uzima bez posljedica sebi slobodu da šuti na pitanje je li navedenih 5.500 njemačkih maraka strpao sebi u džep ili ih je predao onima kojima su namijenjeni, nema ni govora o pravnoj državi ni istinskoj slobodi u Hrvatskoj. Dok god premijer Sanader odbija reći kako je stekao 150 tisuća eura za svoje skupocjene satove i koliko i gdje je zaradio u Austriji (a znamo daje u Splitu po povratku iz Austrije bio podstanar - po nekim informacijama čak nije ni platio podstanarstvo 'gazdarici' nekoliko mjeseci), mi možemo tek sanjati o istinskoj demokraciji koja podrazumijeva i odgovornost posebice onih na vlasti i u politici. Isto tako, dok god se Radimira Čačića ne primora snagom javnoga pritiska da kaže za koliko je milijuna bivših njemačkih maraka prevario grad Zadar u slučaju izgradnje Tehničkoga školskog centra,(naplativši ga u cijelosti, a ostavljajući ga nedovršenoga), nećemo imati moralno društvo ni državu.

Lupeža je uvijek bilo i bit će, kako u politici tako i u svim ostalim društvenim sferama. Za današnju se Hrvatsku može reći da je postojanje lupeža manji problem. Kudikamo je ozbiljniji u činjenici što su sustavnom propagandom i medijskom manipulacijom uspjeli eutanazirati u narodu nagon za pravnom i pravednom državom i izmanipulirali ga do te mjere da na izborima prije bira dokazanoga lupeža nego sposobnoga i poštenog kandidata. Kada se danas vidi kako nemale skupine ljudi plješću i skandiraju političarima koji su se na zagonetan način silno obogatili, koji su pogazili vlastite programe i potpisali progone vlastitih generala pa i novinare strpali u zatvore, onda je zaista malo nade u skorašnji oporavak hrvatskoga društva. Onda su u takvom društvu prividno svi slobodni: oni koji varaju i manipuliraju, vrište kad su u pitanju njihovi politički protivnici i šute kada su u pitanju oni sami, i oni kojih ih biraju, plješću im i priređuju ovacije. Ali, hrvatsku demokraciju takva sloboda uništava iz dana u dan.

Ivica Marijačić
Hrvatski list

{mxc}