Srbija i podregionalni poredak u Jugoistočnoj Europi

Jednostranim potezom Milorada Dodika i njegove većine u Narodnoj skupštini Republike Srpske ponovno se pokrenula opcija izlaska tog entiteta iz Bosne i Hercegovine. Geneza tog postupka povezana je sa širom idejom srpskog sveta koja ima višedesetljetnu pozadinu. Kada je crnogorskim napuštanjem državne zajednice sa Srbijom 2006, a dvije godine poslije i proglašenjem neovisnosti Kosova u formalnom smislu dovršena transformacija jugoslavenskog univerzalnog poretka „u malom“ na njegove vestfalske sastavne dijelove, posljedice uspostave nove ravnoteže snaga na jugoistoku Europe u kratkom su vremenu vratile kotač povijesti dvadesetak godina unatrag. Kako je vanjska politika svake države neminovno i odraz temeljnih vrijednosti njezina unutarnjeg poretka (jer onoga trenutka kada se vlast od njih potpuno odvoji i počne djelovati izvan njihovih granica gubi nužnu političku potporu), faktični gubitak Kosova na strani službenog Beograda stvorio je potrebu da kao kompenzaciju za dezintegraciju državnosti isprovocira i održava stanje napetosti u Crnoj Gori. Kao novo mitsko pitanje Crna Gora dobila je zadaću da djelomično zamijeni ulogu Kosova, čime je u okviru proklamirane paradigme srpskog sveta po prirodi stvari otvoreno i pitanje odnosa Srbije prema legitimnosti podregionalnog poretka.

O vanjskim manifestacijama tog neomemorandumskog koncepta, koji u biti znači kontinuitet velikosrpske ideje zaodjenut u eufemizam skovan prema ruskom uzoru, mnogo se raspravlja u regionalnim akademskim i medijskim krugovima, dok zapadna vanjskopolitička elita redovito izbjegava tu ahistorijski orijentiranim analitičarima teško razumljivu temu. I dok se većina aktualnih analiza bavi tumačenjem zajedničke ideološke podloge srpskog i ruskog koncepta, pri definiranju vanjskopolitičke strategije potrebno je vratiti se korak unatrag te podrobnije razjasniti percepciju Srbije o vlastitom položaju u sigurnosnom okruženju, kako bismo na taj način došli do zaključka o stvarnim ograničenjima u realizaciji ciljeva koje si postavlja.

RS Dodik

Potez iz Republike Srpske dio je šireg projekta destabilizacije Balkana u korist Srbije

Srpska fasciniranost Rusijom

Unutarnja struktura srbijanskog društva u najvećoj je mjeri oslonjena na deklarativno religijsku, a u biti svojih ciljeva ekspanzivnu političku doktrinu vodećih dijelova Srpske pravoslavne crkve, što okvire postojećeg poretka za Srbiju čini neprihvatljivima. U tome važnu ulogu igraju izjave srbijanskih dužnosnika koje potiču neprijateljsko ozračje, izravno utječu na oblikovanje režimski kontrolirana javnog mnijenja i sužavaju granice onoga što srbijansko društvo smatra pravednim. Njihov destruktivni karakter, prema već viđenom obrascu, prelijeva se prema dijelovima srpskog naroda u drugim državama, stvarajući na taj način s jedne strane fikciju ugroženosti, a s druge strane lažni osjećaj sigurnosti i zaštite koju bi im trebala pružiti matična država. Pritom nije riječ samo o dnevnopolitičkoj retorici, već o dvosmjernom procesu u kojemu službena vanjska politika Srbije izborom saveznika i partnera te stajalištima koja o pitanjima od interesa velikih sila izražava u međunarodnim forumima povratno djeluje na učvršćenje antizapadne klime u društvu. Na takvoj se početnoj varijabli gradi srbijanska percepcija o nelegitimnosti poretka koja ne odgovara percepcijama susjednih država, već je s njima u neskrivenom sukobu.

Mitološka fasciniranost Rusijom pridonijela je tomu da Srbija, u pojednostavnjenoj verziji ruskog shvaćanja, jedino jamstvo svoga opstanka vidi u apsolutnoj sigurnosti. Kao država koja je u Sovjetskom Savezu imala položaj hegemona, Rusija ostale bivše sovjetske republike u svojoj orbiti danas doživljava kao područje vlastite sfere utjecaja i buffer-zonu kojoj je svrha sprečavanje neposrednoga dodira ruske granice s granicama država koje smatra potencijalnom prijetnjom svojoj sigurnosti. Povodeći se takvim pristupom, Srbija je kroz položaj koji je imala najprije kao najveća etnička cjelina Kraljevine Jugoslavije, a zatim i kao najveća republika u socijalističkoj Jugoslaviji, iz svojih dinastičkih, političkih, kulturnih i religijskih veza s Rusijom izvodila sličan hegemonijski impuls i stvarala sličan doživljaj vlastite sigurnosti, koji pak ne odgovara geografskom položaju, veličini ni relativnoj snazi Srbije. Zbog nespremnosti da prizna svoje mjesto i svoja ograničenja u geopolitičkom prostoru u kojemu nema ni teritorijalnih ni materijalnih mogućnosti za uspostavu sfere utjecaja i sanitarnog kordona prema onima koje u svome okruženju intimno doživljava neprijateljima, Srbija je svoje poimanje sigurnosti izjednačila s potrebom posjedovanja nadmoćne vojne sile te s potpunim uklanjanjem svih identitetskih ograničenja u svojim odnosima s dijelovima srpskog naroda izvan Srbije.

Beograd kao neuspješni regionalni hegemon

Henry Kissinger upozoravao je da „neka nacija može biti svjesna mogućih posljedica revolucionarne situacije“, ali da će „njezino znanje biti nekorisno ne bude li je sposobna prepoznati“. Simptomi koje je moguće prepoznati upućuju na zaključak da Srbija nije svojevoljno inkorporirana u postojeći podregionalni poredak, da ga smatra pretjeranim emotivnim teretom za vlastitu predodžbu pravednosti i da su njezini unutarnji, ideološki motivi za ratove koje je vodila devedesetih godina prošlog stoljeća u najvećoj mjeri ostali nepromijenjeni. Kako Srbija nema mogućnosti zadovoljiti se, po uzoru na Rusiju, dominantnim položajem nad državama integriranima kulturno-povijesnim vezama u području svoje sfere utjecaja jer takvim državama nije okružena, ruski revizionizam koji je po prirodi hegemonijski u svojoj srpskoj inačici vodi do situacije koja u odnosu na postojeći poredak ima ekstremniji, revolucionarni karakter jer dovodi u pitanje legitimnost, a time i opravdanost opstanka tog poretka.

Kada je u godinama neposredno nakon ujedinjenja Bismarckova Njemačka nastavila voditi vanjsku politiku stilom koji je Pruskoj u prethodnom razdoblju osiguravao široku slobodu diplomatskih manevara, ne vodeći računa o izmijenjenim ulogama i novoj prirodi odnosa u europskom i svjetskom poretku, trebalo joj je neuobičajeno kratko vrijeme da shvati svoju nemoć u oslanjanju na stare paradigme i zamijeni ih pristupom koji je prilike za kreativnost u usmjeravanju odnosa s drugim državama pronalazio u dotad teško pojmljivim i često na prvi pogled paradoksalnim Bismarckovim zamislima. Ako si velike sile zbog snage svojih materijalnih resursa imaju mogućnost dopustiti dulje prilagođavanje novom odnosu snaga, ili ako zbog sporosti adaptacije birokratskih aparata jednostavno nemaju drugog izbora, male države Jugoistočne Europe u srbijanskom okruženju nemaju tu povlasticu. Jedan je od dugoročnih sigurnosnih prioriteta Jugoistočne Europe u vraćanju Srbije iz njezine sadašnje rubno revolucionarne uloge, koja predstavlja prijetnju podregionalnom poretku, u sustav odnosa u kojemu su ravnoteža snaga i općeprihvaćena legitimnost poretka preduvjet mira i stabilnosti. Da bi, međutim, došlo do takva povijesnog pomaka, potrebno je prethodno ispuniti dva uvjeta.

srpska zastava

Regionalna nestabilnost ekvilibrija

Prije svega, diplomatski proces potrebno je promatrati kao sintezu dva oprečna, ali istovremena nastojanja. Dijalektički pristup odnosima, koji kontradiktornost pojedinačnih postupaka ne isključuje i ne doživljava kao prepreku, već ih nastoji objediniti u jedinstvenu cjelinu, najveći je izazov državništva. Tako shvaćena umjerenost ne znači i umjerenost svakoga pojedinačnog poteza. Potreba da se umjerenost traži na svakom koraku i da se izbjegne svako taktičko zaoštravanje odnosa naizgled paradoksalno ograničava prostor promišljanja na unaprijed zadane okvire, čime onemogućuje percepciju šireg konteksta i pretvara se kroz svoje posljedice u rigidnost, a time i u nemogućnost ostvarenja bilo kakva ozbiljnijega diplomatskog iskoraka. Zbog njihove prividne neumjerenosti, neki postupci i odluke mogu u javnosti biti prijevremeno protumačeni kao neprijateljski, iako je njihov konačni cilj upravo vraćanje suparnika u stanje umjerenosti, a time i predvidivosti odnosa. Zbog toga je potrebno preispitati konvencionalno stajalište prema kojemu se stabilnost poretka kao cjeline ne može održavati ukoliko poredak sadrži nestabilne dijelove. Sve dok se ne uspiju ostvariti preduvjeti za promjenu strateškog smjera kojim je Srbija krenula, sigurnosni interes regije treba gledati isključivo kroz prizmu stabilnosti ekvilibrija. Pridonosi li tome ekvilibriju stabilnost Srbije utemeljena na paradigmi srpskog sveta? I na koji način ustupci sadašnjoj vlasti u Srbiji djeluju na osjećaje koje Beograd nastoji izazvati među pripadnicima srpskih zajednica u svome susjedstvu? Pogrešni odgovori na ta pitanja mogli bi države u srbijanskom okruženju suočiti s posljedicama Machiavellijeva upozorenja prema kojemu „propada onaj koji je uzrokom nečije moći“.

Krunoslav Štengl
Vijenac

Pon, 23-05-2022, 10:02:52

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.