Susjedi kao komšije

Obilje pljuski što ih je u samo sedam proteklih dana dobila hrvatska vlast do gola je skinulo neka pitanja. Ako talijanski političari i mediji onako žestoko uzvrate Stjepanu Mesiću na njegovo načelno stajalište o fojbama, kakvi su naši odnosi s Italijom? Ako Slovenija službeno prosvjeduje zato što je hrvatska Vlada produžila koncesiju Ini za traženje plina u hrvatskom moru - kakvi su naši odnosi sa Slovenijom?

Ako Carla del Ponte, najavljujući svoj odlazak, najavljuje i mogućnost da Mladić i Karadžić ne dođu u Haag, i ako EU, kako kažu Britanci i Slovenci, svoje pregovore sa Srbijom više neće uvjetovati uhićenjem Mladića, je li to isti Haag koji je ustrajno zbog Gotovine optuživao Hrvatsku, i je li to ista EU zbog koje je organiziran bjesomučan lov na Gotovinu kao prvorazredni nacionalni zadatak?

Mesić i Sanader na sva ta i slična pitanja odavno imaju odgovor: EU je naša budućnost. Premda ništa ne jamči da u toj budućnosti i Italija i Slovenija i Srbija neće ostati kakve jesu, oni nas uporno uvjeravaju u idilične i idealne odnose sa susjedima i sa EU, i u istu takvu blagodat koju će imati Hrvatska ulaskom u Uniju. Hrvatska o svojim susjedima, o EU i o Haagu ne bi smjela misliti prema onome što vidi i čuje u stvarnosti nego prema onome što joj naslikaju njezini vodeći političari. A u tim slikama stvarnost je krivotvorena, u njoj ni Italija, ni Slovenija, ni Srbija, ni Haag, ni EU nisu kakvi jesu. A kad ih vidimo onakvima kakvi jesu, izgledaju puno drukčije, te bismo trebali biti slijepi i gluhi. No dok ne oslijepimo i ne oglušimo, vidimo i čujemo da stvari stoje ovako.

Nije, dakle, istina da je Italija prijateljska nam zemlja nego je istina da u Hrvatskoj ima svoje interese koje, kao moćnija i kao članica EU, ucjenjivački nastoji što više ostvariti na štetu Hrvatske. Nije istina da je Slovenija prijateljska nam zemlja, nego je istina da u razgraničenju s Hrvatskom i u raščišćavanju starih računa želi što više dobiti na štetu Hrvatske. Nije istina da je Srbija prijateljska nam zemlja nego je istina da sve njezine važnije stranke ne žele zasnivati odnose s Hrvatskom u kojima bi bila priznata agresija i njezine posljedice, uključujući i golemu ratnu odštetu.

Istina je također da su sve te stranke digle ruku za rehabilitaciju fašista Draže Mihailovića koji su Hrvatima najveći neprijatelji, te da srbijanski premijer Vojislav Koštunica dočekuje pravoslavnu Novu godinu s pjesmom "Sprem’te se, sprem’te, četnici!". I nije istina da je Haagu i Europskoj uniji stalo do Mesićeve "individualizacije krivnje", jer nisu optuženi ni Veljko Kadijević ni Blagoje Adžić, a pravdi bi mogli izbjeći i Ratko Mladić i Radovan Karadžić, i to bez posljedica za odnose Srbije s Europskom unijom. Štoviše, istina je da Hrvatsku na prijateljstvo sa Srbijom prisiljava ista EU koja Srbiji oprašta i favorizira je na štetu Hrvatske!

Politika koja pred svojim građanima krivotvori stvarnost spremna je i na krivotvorene odluke koje će im prikazati kao njihov interes. A te krivotvorene odluke (o ZERP-u itd.) navikavanje su zemlje na mazohizam, na trpljenje i poniženja, na slušanje Sanaderovih i Mesićevih fikcija o "prijateljima" susjedima, o svetoj Europskoj uniji i svetom Haagu, i na prihvaćanje nemoći i kad stvarnost te fikcije svima naočigled zaniječe.

A najveći je paradoks u tome što Hrvatska tom nijekanju ide na ruku, dobrovoljno se odričući svoje suverenosti i međunarodnog prava po kojem je može ostvarivati. No da bi je ostvarivala, treba imati državnike kojima je skrb za svoju zemlju važnija od stjecanja "ugleda" u prostituiranju s "prijateljima" u susjedstvu i Europi.

Milan Ivkošić
Večernji list

{mxc}