Kolonijalni mentalni sklop

I najgorljiviji zagovornici otvorenog tržišta, otvorenog društva i europskih integracija pod svaku cijenu, u ovim danima zdravstveno-gospodarske krize počeli su, istina sramežljivo, govoriti (samo što će to brzo zaboraviti) o energetskoj, poljoprivrednoj i ribarskoj samodostatnosti te o ekonomskom i političkom suverenizmu. Baš je u tim danima, kao za inat, osvanuo Memorandum o razumijevanju kojega su potpisali Vlada, odnosno ministar JOvićTomislav Ćorić, Ina i Janaf kojim se dopušta i potiče izvoz sirove nafte (nekih 700 tisuća tona godišnje) iz hrvatskih naftnih polja u mađarske i slovačke rafinerije radi prerade. Što s tim memorandumom nije u redu? Rekli bismo, ništa nije u redu!

Prvo, ovo je tipično kolonijalni poslovni odnos u kojemu jedna podređena kolonijalna zemlja prodaje ili poklanja svoju sirovinu da bi onda uvezla gotov proizvod. To je na vlas isto kao da izvozite balvane a uvozite namještaj, izvozite žito a uvozite brašno. Odnosno, kako bi rekli ekonomisti, izvozite proizvod niske, a uvozite proizvod visoke dodane vrijednosti.

Drugo, ovaj je posao dugo pripreman pa je tako dugo, iako se u međuvremenu puno lagalo, pripremano zatvaranje rafinerije u Sisku, a izostala je modernizacija kako sisačke tako i riječke rafinerije, što je inače bilo ugovoreno prodajom Ine mađarskom Molu. Naravno, jako je važno da će tim poslom mnogi radnici ostati bez posla, da će profit ostajati u drugoj zemlji, da će država biti lišena poreza na dobit i poreza na dohodak, da će opskrba naftom domaćeg tržišta možda u nekoj kriznoj situaciji doći u pitanje, uz čitav niz drugih posljedaka.

Dodatna sumnja

Iritantna su naknadna objašnjenja koja su stigla iz Vlade kako je, o tempora o mores, ovaj memorandum, koji je toliko nepovoljan da pobuđuje sumnju u korupciju, u stvari jako dobar i za Inu i za Janaf, kako je dobar za Hrvatsku i INAkako je čak u nacionalnom interesu. Ministar, koji se drži naduto kao da je popio svu pamet svijeta, nastupa još s tvrdnjom kako memorandum koji je držan u tajnosti dvije godine nije obvezan, što samo unosi dodatnu sumnju. Zašto su ga toliko dugo držali u tajnosti, ako je sve čisto i dobro i zašto Ćorić, govoreći kako nije obvezan, pokazuje kako i sam zna da je štetan pa tvrdnjom o neobvezatnosti nastoji ublažiti štetu. Ovako štetni ugovori obično su posredovani podmazivanjem uhodanih strojeva. Jer, ipak, nitko nije lud.

Baš primjer Ine i njezina odlaska iz hrvatskih ruku u tom je smislu vrlo ilustrativan. Priča je duga dvadeset godina. Najprije je Račanova vlada prodala Molu 25 posto dionica Ine, plus tzv. „zlatna dionica“, za neku smiješnu cijenu u koju nisu bila uključena ni nalazišta nafte u Siriji i u Rusiji. Onda je Ivo Sanader, kad se domogao vlasti, ovoj mađarskoj firmi prepustio iz čista mira sva upravljačka prava. Sud je ustanovio kako je to prepuštanje naplatio osobno veliki premijer i kad je temeljem te sudske odluke trebalo poništiti ugovor kao nezakonit jer je korupcijom posredovan, oglasio se Ustavni sud koji je pravomoćnu presudu Vrhovnog suda poništio i sada se sudski proces ponavlja.

Na početku svog mandata Andrej Plenković je nastupio s uvjeravanjem kako će Inu vratiti u „hrvatske ruke“. Kako vidimo i ono što je u tom trenutku još bio u hrvatskim rukama više nije. Zanimljivo, kao konzultanti koji bi trebali odrediti cijenu Ine angažirani su, što opet traje već godinama, inozemni savjetnici, što na naročit način govori o našoj svijesti i samosvijesti, tako tipičnoj za provinciju. Davor Štern, naftni stručnjak i bivši ministar gospodarstva i direktor Ine kaže: „Nikada nitko nije pitao naše stručnjake za mišljenje, ali zato se plaćaju skupi strani konzultanti“.

Tko su ključni igrači

Ovih je dana Hrvatsku zatresla nova afera u kojoj je stradala Josipa Rimac, nekadašnja gradonačelnica Knina i sada Upitnikveć smijenjena državna tajnica u Ministarstvu uprave zbog toga što je „trgovala utjecajem“ pritiskajući Hrvatske šume i Hrvatsku energetsku regulatornu agenciju, čiji je predsjednik Tomislav Jureković taklođer uhićen, da (nezakonito) izdaju neke dozvole za gradnju vjetroelektrane Krš-Pađene i za to primila mito od 45 tisuća eura. No ispod toga stoji jedan dublji problem i puno važniji igrači na političkoj sceni. Moglo bi se dogoditi da je policija tjerajući lisicu istjerala vuka ili vukove, ako za to bude dobre političke volje.

Ključni igrači priče su bivši ministar Ivan Vrdoljak (kojega HDZ štiti jer mu je partner u vlasti) te premijer, sada državni poglavar, Zoran Milanović koji su u posljednjim danima svoga mandata investitorima odobrili otkup struje iz vjetroelektrane po posebno povoljnim uvjetima, sto posto povoljnijima nego što bi to bilo po tarifi koja je za sve elektrane na vjetar utvrđena samo dan poslije, a što će građani plaćati blizu dvije milijarde kuna godišnje. Slaven Dobrović, Mostov kratkotrajni ministar energetike i okoliša iz Vlade koja je došla poslije, svjedoči kako je on, s obzirom na promjene u projektu naložio ishođenje nove ekološke suglasnosti, ali je njegov nasljednik Tomislav Ćorić (opet Ćorić) tu odluku poništio. Možda se i tu krije razlog raskida koalicije HDZ-a s Mostom i sklapanja koalicije s HNS-om, odnosno Vrdoljakom? I hrvatski je vjetar postao važnom sirovinom na kojoj mnogi zarađuju. Obično je riječ o stranim investitorima koji ugrađuju opremu iz svojih zemlja, okreću propelere i prodaju struju građanima.

Prodali smo sve što se prodati moglo

Zapravo, od samog dugo žuđenog osamostaljenja, sve se hrvatske vlade trude rasprčkati nacionalno bogatstvo i Prodajautopiti se u neke šire integracije pa bile one balkanske ili euroatlantske. Prodali smo sve što se prodati moglo. Gotovo sve banke i telekomunikacije preuzeli su stranci. Teza je bila kako je država loš gospodar, ali apsurd je potpun kad znamo da iza tih velikih stranih banaka i teleoperatera stoje druge države. Naše su gradove preplavili strani trgovački lanci, a obalu pretežno hoteli u stranom vlasništvu, a s njima i strani proizvodi, posebice poljoprivredni, dok domaća proizvodnja hrane sustavno opada i propada.

Jedna od preostalih velikih domaćih firmi, Agrokor preko noći je, dospjevši u isforsirane poslovne teškoće, odlepršao u ruke međunarodnih mešetara, a s njime i poljoprivredna zemljišta i vodni resursi. Samo zahvaljujući pukom stjecaju okolnosti nije, za sada, prodana i Hrvatska poštanska banka, jedina preostala državna banka kao i Hrvatske autoceste. Hrvatska narodna banka je samo po nazivu hrvatska.

Kolonijalna karakteristika

Živio sam svojedobno u jednoj nerazvijenoj općini koja je u ona socijalistička vremena primala novce iz Republičkog Crnofonda za nerazvijene. Lokalni su političari mjerili svoj uspjeh količinom tog novca kojega su uspjeli dovući i potrošiti uglavnom za pokrivanje gubitaka, a općina je ostajala nerazvijenom. Vodeće se političke strukture u državi danas na tragu tog prosjačkog mentaliteta hvale sredstvima Europske unije. Pri tome se smeće s uma koliko Hrvatska uplaćuje u taj proračun. I još više se smeće s uma kako svake godine desetak milijardi odlazi iz Hrvatske u vidu dividendi stranih vlasnika banaka i telekomunikacija, otprilike koliko nam je namijenjeno novca iz fondova EU u sedam godina. Još jedna tipično kolonijalna karakteristika je dezindustrijalizacija zemlje. Stranih proizvodnih ulaganja nema ni za lijek, ali ne zbog administrativnih prepreka (jer kako ih nema kad su trgovinski lanci u pitanju), nego zbog, što nesposobnosti, što zbog nedostatka interesa tih potencijalnih stranih ulagača. Jer, zašto bi konkurirali vlastitoj proizvodnji.

Vlada je izradu nacionalne strategije povjerila Svjetskoj banci koja je angažirala brojne stručnjake iz raznih zemalja, koji o Hrvatskoj ne znaju ništa niti ih ona posebno zanima, bez i jednoga domaćeg stručnjaka i bez hrvatskih znanstvenih institucija. Eto, uvozimo voće i povrće pa i (sumnjivu) pamet, koja je najskuplja roba. Sve je to izrazom nepovjerenja u sebe same, što je tako karakteristično za kolonijalni mentalni sklop.

Josip Jović

Sri, 28-10-2020, 06:00:01

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.