Što sada kad moćna Europa zasjeda pod hrvatskom zastavom?

Hrvatska je postala sjedište Europske unije. Imajući u vidu glamurozne predstave što prate rad središnjih tijela te moćne organizacije, defiliranje limuzina, svečane sjednice, radne sastanke, večere, zastave, panoe RH EUi cvjetne aranžmane, Zagreb se pretvorio u nešto nalik Washingtonu. Mnogi od onih koji nešto znače ne samo u Europi, nego i u svijetu, oni koji drže poluge moći i oni koji takve povlače za rukav, ne će propustiti u idućih nekoliko mjeseci barem jednom navratiti u Hrvatsku. Taj odraz europskoga federalizma, koji omogućuje da i oni slabiji i manje utjecajni sastavljaju dnevni red i drže u rukama ključeve moćnoga političkoga i gospodarskoga stroja, ostavlja lijep dojam i pripada u pohvalne vidove europskoga integracijskoga projekta. Mnogi su Hrvati ponosni gledajući kako moćna Europa zasjeda pod hrvatskom zastavom. Drugi će pak reći kako od tih parada Hrvatska ne će imati velike koristi. No imat će. I to u onoj mjeri u kojoj Hrvatska iskoristi tu prigodu i brojne moćnike, čelnike i birokrate koji joj se budu obraćali jer se preko nje obraćaju Europskoj uniji, uvjeri da je koristan sugovornik. Hrvatsko predsjedanje Europskom unijom, to je poznato, nije nikakvo postignuće samo po sebi, ona je samo došla na red kao što sve članice dođu na red preuzeti tu dužnost. Ali ta uloga još je jedno podsjećanje na sve što je Hrvatska postigla u Geopolitikaposljednjih trideset godina. Od naroda koji na političkom zemljovidu nije ni postojao postala je ravnopravna članica kluba najmoćnijih. A način na koji Hrvatska bude određivala dnevni red Unije u tih šest mjeseci, umješnost vođenja i koordiniranja te sposobnost postizanja rješenja utjecat će na to koliko će je drugi uzimati ozbiljno. Diplomacija je jedan od ključnih mehanizama zaštite nacionalnih interesa. To je slučaj i s Europskom unijom, u kojoj su na jedinstven način pomiješani vanjski i unutarnji odnosi.

Hrvatska je povijest prepuna situacija u kojima je sudbonosno pitanje bilo koju stranu odabrati. No danas, u prilikama ostvarene nacionalne suverenosti na jednoj strani i dosad neviđene dinamike međunarodnih odnosa na drugoj, takav se izbor zapravo i ne nudi. Tim više što su Hrvati već odabrali i jedno i drugo, i suverenost i članstvo u EU-u. I to u oba slučaja referendumskom odlukom. Međutim, mnogo je onih koji smatraju da se jedna od dviju opcija, europski angažman ili bavljenje unutarnjim problemima, zapostavlja u korist druge. Razlog je nezadovoljstvo neuspjehom države, odnosno izostankom uspjeha kojim se, unaprijed i bez dovoljno pokrića, hvale i država i EU.

U čemu se to očituje? Hrvatska je na početku neovisnosti bila jedna od najrazvijenijih postkomunističkih zemalja, sad je jedna od najnerazvijenijih. Gospodarski je rast u međuvremenu pokrenut, ali još nedovoljno da bi se Hrvatska u tom smislu uvrstila u »uspješne priče«. Hrvatska je sve praznija, njezini potencijali slabo se iskorištavaju, a na razini pojedinaca famozni »nedostatak perspektive« priča je koja se neprekidno čuje već desetljećima. Doda li se tomu klijentelizam i drskost političkih elita koje i ne pokušavaju biti uvjerljive, dojam o neuspješnoj državi postaje vrlo snažan.

Pojedinac kao potrošač

Na drugoj strani EU je postala velika industrija uspješnih projekata, gospodarskih, tehnoloških, informacijskih, pravnih, misaonih, ekoloških, kulturnih… Ali kad je riječ o pojedincu, njega se uglavnom svodi na potrošača. Sve je manje javne brige o tome hoće li on uspjeti osigurati egzistenciju svojoj djeci, hoće li imati dovoljno za život i EU Parlamentnaposljetku hoće li u starosti imati dostojnu skrb i njegu. Kad se tomu pribroji činjenica da među pojedinim dijelovima EU-a vladaju hladnoratovski odnosi, nije čudno što mnogi pojedinci uzrok za vlastite probleme vide u EU-u.

U Bruxellesu, samo nekoliko koraka od tamošnje zgrade Europskoga parlamenta, nalazi se muzej nazvan Kuća europske povijesti. Glavni sadržaj toga »muzeja« nisu izlošci, njegov je najvažniji dio tablet, naprava koju svaki posjetitelj dobije i dok s njim prolazi zgradom može na njoj čitati i slušati osvrte na teme iz europske povijesti. A što se tiče samih izložaka, osim nekoliko starih zemljovida i još nekolicine predmeta, ondje je vrlo malo stvari koje bi se mogle doista nazvati muzejskim izlošcima. Najzanimljiviji, i najopipljiviji, dio je koji nastoji dočarati način života u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća. Zapad predstavlja rekonstrukcija dnevnoga boravka i kuhinje, a komunizam Fićo slovenskih registarskih oznaka s kupaćom opremom u prtljažniku. I Hrvatska se može pronaći među prometnim rekvizitima; na jednom mjestu posložene su registarske pločice iz svih zemalja, a među njima je i hrvatska sa splitskim oznakama. Čemu one služe i što znače, nije poznato. Među rijetkim starim dokumentima, koji su također postavljeni bez vidljiva razloga, nalazi se i neka srpska knjižurina, pa bi netko neupućen iz toga mogao donijeti neobične zaključke o europskoj pismenosti. Međutim, predstavnici te institucije ionako će reći da sadržaj nije EU Parlamentpostavljen sustavno i da oni samo »žele istražiti kako je povijest oblikovala zajedničko europsko sjećanje«. Možda doista žele, ali očito nisu stigli daleko.

Kuću europske povijesti oblikovali su najbolji muzejski stručnjaci iz brojnih članica EU-a. Zapanjujuće je da pritom nisu napravili ništa, čak im ni ideja nije vidljiva. U međuvremenu pojedine članice EU-a, prije svih Mađarska i Poljska, žale se da u sadržaju dominiraju pojedine članice te da je on isuviše lijevi. Predstavnici muzeja na to odgovaraju da im je Europski parlament zajamčio slobodu da rade što smatraju najpametnijim i da je to jedini pravi put. Zanimljiv je i pogled na gornji kat te institucije, na prostor koji je službeno dio »stalnoga postava«, ali zjapi. On je namijenjen »pohvalama i kritikama«, posjetitelj ondje može naći listove papira na koje bi valjda trebao nešto napisati. Ali posjetitelji kad se popnu gore i vide tu prazninu, najčešće se okrenu i vrate se na donje katove. Sigurno ima žestokih kritičara Europske unije koji će taj »muzej« usporediti s Unijom i njezinom sposobnošću vlastitoga definiranja. Možda će reći da Unija troši golemu snagu na nepotrebne stvari, da je svatko tumači na svoj način, a kad na red dođu građani, nastaje praznina i bezidejnost.

Dubravka Šuica, hrvatska predstavnica u Europskoj komisiji i potpredsjednica Komisije, zadužena za obećavajući resor demokracije i demografije i za organizaciju konferencije o budućnosti Europe, nedavno je izjavila da se Unija treba približiti građanima. Zvuči sjajno. Potreba postoji i velika je. Ali zasad još nije jasno na koji bi se način to trebalo dogoditi. Na koji bi način građani, u okolnostima kad je društvo postalo tržište, kad je politika postala tržište, kad je sve tržište, kad se i vrijednosti svode isključivo na one tržišne, mogli ozbiljno sudjelovati u oblikovanju Europske unije?

Nedostižnost blagostanja

U svemu tome Hrvatska ima priliku utjecati na smjer Unije. Ne samo preko Šuice ni hrvatskih predstavnika u Europskom parlamentu, nego i u zbog činjenice da će do lipnja određivati dnevni red Unije. A građani, kad im se Unija već želi približiti, što oni mogu učiniti? I što žele? Žele li doista razumjeti Uniju, kako bi izgradili jasan odnos prema njoj? Pa joj se na taj način približili. Slušajući hrvatsku Vladu, približavanje nije ni potrebno. Jer dovoljno je kksamo slijediti ono što kažu europska središta moći, dovoljno je prepoznati trendove i biti na strani najjačih, i onda će se sve riješiti samo od sebe.

Hrvatska je dugoročno u vrlo osjetljivu međunarodnom položaju. Strateški interesi velikih sila, a i onih malo manjih, ne dopuštaju joj da pruži korak, da se razmaše i osmisli strategije koje bi privukle velike ulagače, osigurale dobit od vlastitih usjeva i optimalno iskoristila kvalitetu svoje radne snage. Hrvatska nekako ne uspijeva osloboditi vlastitu energiju i učiniti da društvo puca od blagostanja, onako kako to svako malo najavljuju kandidati na izborima. Kao i drugi, sjedeći za međunarodnim stolom, i Hrvatska redovito dobiva žestoke udarce ispod stola. Samo što je Hrvatska mala pa ih ne može podnijeti previše. Stoga se mora prikloniti većima i moćnijima kako je barem oni ne bi stalno udarali, ako je već ne će štititi. Iz toga se razloga vrlo korisnom čini strategija Andreja Plenkovića da se Hrvatska nametne kao pouzdan partner najjačim igračima. Samo je pitanje koliko dugo Hrvatska mora podnositi njihove osmijehe i tapšanja jer sve ima svoju cijenu. Pa se i nedavna ocjena nove predsjednice Europske komisije Ursule Von der Leyen kako je Hrvatska »uspješna priča« skupo plaća nametanjem nacionalnih prioriteta i preodgojem društva.

Vodeći igrači u Bruxellesu proteklih su godina jako strahovali od toga da bi se Hrvatska mogla prikloniti Višegradskoj skupini i time ojačati snage koje se protive sadašnjim modelima upravljanja Unijom. Plenković im je zasad otklonio te brige, Hrvatska je postala miljenica Bruxellesa, krotka poput janjeta. Tko ju takvu ne bi volio?

Strah od budućnosti

Europska unija koja simbolizira dinamičnost suvremenoga svijeta, uz sve »uspješne priče«, kohezijske fondove i pelješke mostove, ne uspijeva izgraditi neposredan odnos s građanima, ni u Hrvatskoj ni drugdje. U Europi strah od budućnosti nikad nije bio veći. Pa i njega se nastoji unovčiti. Zabrinutost za prirodne izvore usmjerava se, koristeći se entuzijazmom jedne švedske djevojčice, promovirajući oblike ponašanja na kojima se može zaraditi. Ili stvarno tko vjeruje da će današnjoj djeci osigurati budućnost ako ne bude jeo meso i pio mlijeko? Ili da se svjetski problemi rješavaju izostancima s nastave?

S kim si, takav si

A što bi bilo kad bi Hrvatska stala na stranu Višegradske skupine? Zasigurno bi izgubila moćne zaštitnike, ali bi zato dobila nove saveznike. U svakom slučaju, ohrabruje činjenica da hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu ne Višegradska skupinapodupiru otvorene pritiske na pojedine članice EU-a, neovisno o tome je li Bruxelles u pravu kad neprestano za nešto optužuje Poljsku i Mađarsku.

Političke odluke stvar su prioriteta. Njih nije uvijek jednostavno prepoznati i odrediti, ali oni u demokraciji moraju biti odraz opće volje. A ona se pak definira složenim i osjetljivim pomagalima unutar institucija političkoga sustava i medija. Kad je riječ o medijima, oni se općenito, u cijelom svijetu, nalaze na povijesnoj prekretnici. Tradicionalni mediji sve više gube ozbiljnost i pouzdanost, a u Hrvatskoj ih gotovo i nema. Novi pak mediji očito nisu u stanju preuzeti funkciju tradicionalnih u profiliranju ozbiljnih političkih koncepata, nego uglavnom služe prividu informiranosti. Političke stranke pak, kao poveznica između društva i države, zakržljale su, a u Hrvatskoj se to dogodilo i prije nego što su se uspjele razviti. Sve to dovodi do kakofonije u javnom prostoru i tobožnjega oslanjanja na opću volju.

Prvi i najvažniji korak svake ozbiljne politike sastoji se u razumijevanju političkih potreba i tumačenju prioriteta, na temelju stručnih spoznaja i opipljivih podataka. Prioriteti su doista prioriteti samo ako su ostvarivi. No ostvarivost je pojam kojim se igraju političke elite, pa u praksi ispada da je realno ono što je njima u interesu, a ono što nije, nije ni ostvarivo. Mogu li pritom biti od koristi institucije koje se nalaze izvan političkoga sustava? Očito ne mogu jer se u ključnim trenutcima, primjerice na izborima ili u donošenju važnih političkih odluka, pokazuje da su i one uključene u dobro uhodan sustav klijentelizma i da je njihova stručna ili moralna autonomija preslaba. Sve su to ozbiljni problemi, koji koče razvitak političkoga sustava i u konačnici udaljavaju državu od građana. S njima se ne suočava samo Hrvatska, nego cijeli svijet. I stoga ih Hrvatska ne može sama ni rješavati. Ona jedino može u prigodama poput ove, kad se nađe u blizini poluga moći, sa svojim malim snagama pokušati utjecati na to da se one pokrenu u pravom smjeru. A onda se opet dolazi do pitanja ima li ona volje za to. Ide li službena Hrvatska smjerom koji žele građani? Najbolji odgovor na to daju izbori. Ni on nije idealan, ali je najbolji.

Što je Hrvatskoj najvažnije?

Hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije u prvoj polovici ove godine u hrvatskoj je javnosti popraćeno nastavkom davno započete rasprave što je Hrvatskoj važnije: dokazivanje u EU-u ili rješavanje unutarnjih problema. Javni diskurs često se vrti oko toga pitanja, premda je većini hrvatskih građana jasno da dilema zapravo ne postoji. Barem ne na način na koji se s jedne strane predsjednika hrvatske Vlade opisuje kao »bruxelleskoga ćatu«, a s druge se inzistiranje na unutarnjim pitanjima opisuje nepreciznim izrazom suverenizma ili čak proglašava zatucanošću. Valja uzgred podsjetiti da javnost, posebice u okolnostima nerazvijenih medija, nije nužno narod i da javni diskurs ne odražava nužno javno mnijenje.

Ivo Lovrić
Glas Koncila

Pet, 10-04-2020, 03:47:06

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.