U Torontu održana debata dvojice istaknutih intelektualaca današnjice

U tjednima najavljivanoj debati Sreća: kapitalizam vs. marksizam između slovenskoga filozofa Slavoja Žižeka i kanadskog psihologa Jordana Petersona, održanoj u Torontu 19. travnja, koju je domaća publika u izvornome trajanju od dva i pol sata mogla pogledati na Trećemu programu Hrvatske televizije, manje je riječ o sukobu, a više o dijalogu dvojice relevantnih intelektualnih figura našega vremena.

Slavoj Žižek i Jordan Peterson imaju velik broj razlika, ali i znatan broj sličnosti. Više negoli različitih vizija društvenoga ustroja, ova debata bila je demonstracija dvaju posve oprečnih stilova – Petersonova koncizna i lapidarna načina prezentiranja uglavnom empirijski provjerljivih činjenica te njihova povezivanja u dobro strukturiranu, logično oblikovanu cjelinu s jedne, te Žižekova skokovita, kićenoga, no eliptičnog stila, obogaćena nebrojenim vicevima, paradoksima, anegdotama i doskočicama, s druge strane. Iako je uoči ovoga događaja, medijski proglašena debatom stoljeća, mišljeno kako će doći do sukoba „lijevo-liberalne“ i „neokonzervativne ideologije“ – kako je to, s ironijskim odmakom, u tijeku rasprave napomenuo i sam Žižek – malo tko nije uvidio kako je navedeni dvojac, lažnim dihotomijama unatoč, tijekom razgovora dosegao zavidan stupanj suglasja o nekima od prijepornih točaka suvremenoga svijeta. Sličnosti između dvojice javnih intelektualaca nisu samo u poljima interesa poput psihologije i filozofije, nego i kontekstualne; kao što je Žižek rekao na početku uvodnog izlaganja, obojica se, a napose Peterson, nalaze u svojevrsnu izgnanstvu izvan misaonih gibanja koja dominiraju medijima i sveučilištem suvremenoga Zapada. Ta činjenica, međutim, manje svjedoči o samoj misli Petersona i Žižeka, a više o cenzorskoj naravi koja stoji u podlozi vrijednosnoga kompleksa poznata pod eufemističko-orvelovskom sintagmom politička korektnost.

Peterson Zizek

Tijek debate zamišljen je kao sporadičan prijelaz iz predavanja u razgovor: sve je otpočelo polusatnim Petersonovim i DebataTijek debate zamišljen je kao sporadičan prijelaz iz predavanja u razgovor: sve je otpočelo polusatnim Petersonovim i Žižekovim izlaganjima više ili manje utemeljenim na naslovom naznačenim temama debate, nakon čega su obojica dobila po deset minuta za odgovor na netom izneseno, da bi se ostatak debate, isprva predviđen za 45 minuta moderiranja te poneko pitanje iz publike i s interneta, zapravo pretvorio u zanimljiv i plodonosan razgovor dvojice protagonista, premrežen pitanjima koja su si, zaobilazeći moderatora Stephena Blackwooda, međusobno postavljali, a na koja su obojica pokušali iznaći supstancijalne odgovore.Žižekovim izlaganjima više ili manje utemeljenim na naslovom naznačenim temama debate, nakon čega su obojica dobila po deset minuta za odgovor na netom izneseno, da bi se ostatak debate, isprva predviđen za 45 minuta moderiranja te poneko pitanje iz publike i s interneta, zapravo pretvorio u zanimljiv i plodonosan razgovor dvojice protagonista, premrežen pitanjima koja su si, zaobilazeći moderatora Stephena Blackwooda, međusobno postavljali, a na koja su obojica pokušali iznaći supstancijalne odgovore.

Deset zabluda Komunističkog manifesta

Peterson je svoje uvodno izlaganje koncipirao kao sveobuhvatan napad na marksističku ideologiju, iznesen kroz prizmu kritike Marxova i Engelsova Komunističkoga manifesta. Istaknuvši kako je rijetko čitao tekst s manjim udjelom pogrešnih premisa po rečenici, Peterson je, raščlanjujući temeljni (proto)komunistički pamflet, izdvojio ono što vidi kao njegovih ključnih deset pogrešaka, u rasponu od redukcionističkoga poimanja povijesti ponajprije kao klasne borbe, preko crno-bijeloga naziranja stvarnosti u kojoj se sukob dobra i zla ogleda u binarizmu proletarijat – buržoazija, pa sve do promicanja iluzije o ostvarivosti istinske diktature proletarijata i poziva na krvavu revoluciju. Hijerarhije koje marksistička misao teži dokinuti prema Petersonu nisu samo nužne za razrješavanje nebrojenih kompleksnih društvenih pitanja, nego su i odraz svojevrsne datosti oličene u bihevioralnim strukturama koje starošću i opsegom nadilaze i samu ljudsku vrstu, pa ključno pitanje nije hoće li postojati ili ne, nego kakvim će sadržajem biti ispunjene. „Marx je pretpostavljao da će u kapitalizmu bogati postajati sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji“, rekao je Peterson, „no kapitalizam, pored nejednakosti – koju nedvojbeno proizvodi – proizvodi i bogatstvo, što nijedan drugi sustav, proizvodeći isključivo nejednakost, ne uspijeva“. Ako bogati u kapitalizmu i postaju sve bogatiji, to je slučaj i sa siromašnima, zaključio je Peterson, usporedivši nešto kasnije u raspravi kapitalističko društveno uređenje s Churchillovom definicijom demokracije: „Riječ je o najgoremu postojećem sustavu – uz iznimku svih ostalih“.

Osim suprotstavljanja ponekim Petersonovim navodima – poput onoga o hijerarhijama koje Marx, tvrdi Žižek, nije želio ukinuti, već prevrednovati – Žižek izlaganje nije usmjerio apologiji Marxove intelektualne baštine, nego kritici postojećega kapitalističkog modela i neočekivanih novih oblika u kojima se javlja, priznajući čak da se s Petersonovom kritikom Komunističkoga manifesta uglavnom slaže. Smjestivši sve tri sastavnice iz naslova debate, naime sreću, kapitalizam i marksizam, u kontekst suvremene Kine, Žižek je to „najveće ekonomsko čudo u povijesti čovječanstva“ proglasio ekstremnim ozbiljenjem dvaju elemenata protiv kojih se ljevica 20. stoljeća prema njegovu mišljenju ponajviše i borila, to jest kombinacijom agresivna tržišnog natjecanja i birokratizirane, autoritarne države. Kineski slučaj konkretizacija je Žižekove bojazni, kako je naglasio poslije u debati, da se „brak između kapitalizma i demokracije“ bliži kraju, pri čemu su ideje u prošlostoljetnomu europskome kontekstu viđene kao stanovit demokratski minimum, poput „univerzalne zdravstvene skrbi“ i „besplatnoga školstva“, danas na Zapadu, misli Žižek, poimane radikalnima. „Zašto se još držim toga nesretnog imena, kada sam posve svjestan propasti komunističkoga projekta u 20. stoljeću?“ zapitao se – priznavši „pobjedu kapitalizma“ – Žižek. Njegov odgovor na samopostavljeno pitanje dvostruk je: s jedne strane, riječ je o hotimičnoj provokativnosti; s druge strane, o potrebi za ukazivanjem na unutarnje „antagonizme“ svojstvene globalnome kapitalizmu, poput opasnosti od ekoloških katastrofa, biotehnoloških inovacija i novih vrsta aparthejda, koji prijete dokinuti njegovu „beskonačnu reprodukciju“. Žižek, međutim, ne nudi revolucionarne odgovore, već – upravo suprotno – predlaže inverziju jedanaeste Marxove teze o Feuerbachu: „U 20. stoljeću dovoljno smo pokušavali promijeniti svijet, možda je sada vrijeme da ga počnemo tumačiti.“

Povratak Hegelu

Pored toga što su se, deklarirajući se pesimistima, složili i po pitanju besmisla potrage za srećom kao takvom, ustanovivši kako se ona eventualno javlja tek kao nus­pojava življenja za ostvarenje nekih većih ciljeva, Peterson i Žižek suglasni su i o zaključku kako globalni kapitalizam ne može ponuditi odgovore na sva goruća društvena pitanja. Ne slažući se vjerojatno jedino u omjerima potencijalnog ograničavanja perpetuiranja kapitalističkoga mehanizma – o čemu pak nije bilo riječi, jer je rasprava otišla u drugim smjerovima – dva najzanimljivija pitanja koja su Peterson i Žižek uputili jedan drugome ipak su u vezi s marksizmom. Potaknut Žižekovim izbjegavanjem jednoznačne identifikacije s Marxovim nasljeđem i eksplicitnim distanciranjem od prošlostoljetnih komunističkih režima, Peterson ga je upitao zašto se uopće deklarira zagovornikom te 170-godišnje doktrine. Žižek je odvratio kako se kod Marxa ne divi pojednostavnjenim tezama iz Komunističkoga manifesta, nego Kapitalu kao „golemu doprinosu opisu dinamike kapitalističkoga društva“, ali inače sam sebe manje smatra marksistom, a više – hegelijancem. „Zagovaram povratak BorbaSinteza Žižekove i Petersonove kritike suvremenosti, koja je nad debatom stoljeća treperila tek u natruhama, stoga čini glavni temelj za intelektualnu borbu protiv (anti)intelektualnih tendencija iste one politike koja i Žižeka i Petersona – neovisno o njihovim načelnim svjetonazorskim razlikama – više ili manje uspješno pokušava stjerati na margine akademske zajednice, postavljajući ujedno posve novu granicu, onkraj ljevice i desnice, koja će determinirati političko-ideološke podjele u stoljeću koje živimo.od Marxa k Hegelu“, naglasio je Žižek, podsjetivši na Hegelovu misao po kojoj „Minervina sova polijeće u suton“, što znači da filozofija može razumjeti neko društvo tek kada je ono već u fazi propadanja, iz čega proizlazi da je Hegel – iako ga se doživljava najvećim idealistom – za razliku od Marxa bio posve svjestan kako filozofija ne može vidjeti budućnost. Nesklon teleološkoj strukturi Marxove misli po kojoj se tijek povijesti s pomoću revolucije može preokrenuti, Žižek joj pretpostavlja Hegelovu kritiku djelovanja kao takva, koja ne sadržava taj utopistički aspekt, nego uči da svako „činiti“ nužno podrazumijeva i „griješiti“.

Antiintelektualne tendencije

Peterson je nato odgovorio kako mu se – budući da pretežit dio današnjih pristajanja uz marksizam ne isključuje načela iznesena u Komunističkome manifestu – čini da je Žižek, želeći pozivanjem na marksizam činiti dobro, prizvao veće zlo. Žižek je uzvratio protupitanjem o etimologiji pojma postmoderni neomarksizam, kojim se Peterson nerijetko služi pri opisivanju svojih neistomišljenika, istaknuvši da zna što se pod time misli, ali kako su dvije sastavnice te sintagme zapravo međusobno isključujuće. „Poveznicu između postmodernističkih i marksističkih intelektualaca vidim u triku koji opoziciju između onih koji vrše i onih koji trpe opresiju premješta iz odnosa proletarijata i buržoazije među odnose različitih identitetskih skupina“, odgovorio je Peterson, smještajući izvorište tih misaonih pravaca u Francusku 1960-ih, kada su intelektualci marksističkog usmjerenja, spoznavši moralni slom ideje komunizma, sukob koji se ranije tumačio ekonomskim pojmovnim instrumentarijem premjestili u kontekst morala. Kao što je Žižek, kritizirajući desničarsku politiku usredotočavanja na kulturni marksizam kao praizvor suvremenoga moralnoga kaosa, primijetio u jednoj digresiji svojega uvodnog izlaganja, ono za što se zalažu postmoderna ili poststrukturalistička gibanja zapravo nije (samo) izraz prevrednovanja svih vrijednosti, nego ujedno naličje logike zgrtanja kapitala multinacionalne kapitalističke oligarhije, zbog čega je moralni relativizam koji zatečene judeokršćanske obrasce preokreće naglavce prerastao u sredstvo održavanja vlastite moći. U tome smislu, meta Petersonove kritike dekonstrukcije tradicionalnih vrijednosti u sklopu postmodernoga ili kulturnog (neo)marksizma u praksi je istovjetna onoj koju Žižek nišani govoreći o globalnoj svevlasti krupnoga kapitala, koji – podvrgavajući sebi i nacionalne države i međunarodnu zajednicu – prijeti vizijom novoga, unificiranog svijeta lišena morala kakav smo poznavali.

Navedena sinteza Žižekove i Petersonove kritike suvremenosti, koja je nad debatom stoljeća treperila tek u natruhama, stoga čini glavni temelj za intelektualnu borbu protiv (anti)intelektualnih tendencija iste one politike koja i Žižeka i Petersona – neovisno o njihovim načelnim svjetonazorskim razlikama – više ili manje uspješno pokušava stjerati na margine akademske zajednice, postavljajući ujedno posve novu granicu, onkraj ljevice i desnice, koja će determinirati političko-ideološke podjele u stoljeću koje živimo.

Matija Štahan
Vijenac

Sri, 26-06-2019, 13:04:44

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.