CIA kao batina

Kad bi neka hrvatska tajna služba najsličnija američkoj CIA-i na internetu objavila izvještaj o zločinima ili navodnim zločinima američkih časnika - što bi se dogodilo? Prvo, to je teško i zamisliti, i drugo, ako bi se i dogodilo, ili bi izvještaj ostao nezamijećen, ili bi izazvao podsmijeh i prezir. No ni podsmijeh ni prezir nije izazvalo objavljivanje CIA-ina dosjea o Tomislavu Merčepu nego je za medije vrlo zanimljiv, a po svemu sudeći poticajan je i važan za istragu o tom slučaju.

Pitam se - kako ta važnost i poticajnost korespondira s mojim predodžbama o CIA-i i s mojim nacionalnim ponosom, napokon, s ustavnim jamstvom da živim u suverenoj i neovisnoj državi? Sve knjige o CIA-i koje sam pročitao knjige su o opačinama te službe činjenim u Americi i širom svijeta, a slično je predstavljaju i bezbrojni članci koje u novinama čitam cijelog svog čitateljskog života.

Niti je na meni niti na mojoj zemlji da tim opačinama presuđujemo, kao što ne presuđujemo opačinama tajnih službi drugih zemalja. Ali kako ostati ravnodušan kad izvještaj takve anđeoske CIA-e o navodnim Merčepovim zločinima postaje tema dana na takav način kao da su američki obavještajci nepovrediv izvor istine, moralni putokaz i tumač političkih odnosa u Hrvatskoj vezanih za taj slučaj?

Može se razumjeti kad se CIA bavi svojim poslom radi zaštite sigurnosti svoje zemlje, SAD-a. Ali i Hrvatska je suverena država, ravnopravna članica UN-a, i ima pravo prezreti mjerodavnost bilo kojeg CIA-ina dokumenta koja bi imala proizlaziti iz straha što ga svijetom šire “jedina velesila” Amerika i njezina glasovita tajna služba. A upravo se iz toga straha pridaje toliko značenje CIA-inom dokumentu i tresu se gaće cijeloj Hrvatskoj.

Prije koju godinu novine su u Hrvatskoj pisale o tome kako je Amerika uglavila dogovor s ratnim zločincem Veljkom Kadijevićem, po kojem će on biti zaštićen od Haaga, a zauzvrt će biti američki savjetnik u Iraku, gdje je mogao biti vrlo koristan, jer je JNA tamo Sadamu gradila skloništa i druge objekte za diktatorski režim. Nitko to pisanje nije opovrgnuo, niti smo pročitali da su se hrvatske vlasti zanimale za tu besramnu pogodbu.

Kako tajna služba jednog od sudionika te pogodbe, Amerike, sad može biti vjerodostojna? Kako može biti vjerodostojna služba jedne države u drugoj državi, Hrvatskoj, u kojoj je predsjednik Stjepan Mesić osudio američko-britansku okupaciju Iraka kao nelegalnu, nelegitimnu, dakle, kao agresiju? A ta agresija pravdana je obavještajnim lažima o Sadamovu oružju za masovno uništavanje. Lažima iste CIA-e koja je mjerodavna u slučaju Merčep.

Ali, što možemo! Državni nas vrh i gotovo svekolika politička elita uče: koliko god Amerika, Britanija, Francuska ili bilo koje druge zemlje o kojima ta elita ovisi, bile nenačelne, nepravedne, očevidno proturječne, kad god se dotaknu Hrvatske, mi moramo pognuti šiju, biti poslušni i brže-bolje izvršavati njihove diktate i sve što kažu uzimati zdravo za gotovo. Netko je ovih dana u novinama upitao zašto CIA ne objavljuje tajne dokumente o Miloševiću, Arkanu, Kadijeviću, o tobožnjem lovu na Karadžića i Mladića... To samo CIA zna. Što se pak tiče Hrvatske, ona je osuđena na doslovce svakodnevno utiskivanje Domovinskog rata u psihu nacije kao hrvatskog zločina neprekidnom proizvodnjom senzacija oko Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija, Norca, Glavaša, Merčepa... Pa ako Račanova i Sanaderova vlast nisu u ovih šest godina stvorili nijedan drugi zaštitni znak za Hrvatsku, bar taj imaju. Sramoćenje države kao nacionalni brand. Pseća poslušnost strancu i slugansko puštanje pasa na vlastitu zemlju i veličinu njezina oslobodilačkog rata.

Milan Ivkošić 
Večernji list

{mxc}