Iako se hrvatska politička elita već duži niz godina iz petnih žila trudi uvjeriti javnost kako na diplomatskim razinama između Hrvatske i Srbije cvatu ruže i teče med i mlijeko, prava je istina već mnogo puta pokazala svoje lice. A to se ponovno dogodilo i u nekoliko proteklih dana u čak dva uzastopna navrata. Prvo, kroz ispad ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića na plenarnoj sjednici ministarske konferencije Jadransko-jonske inicijative održanoj u Zagrebu 26. svibnja ove godine, o čemu smo već pisali na Portalu [Svađa Jandrokovića i Jeremića zbog Oluje], gdje je Jeremić istaknuo tezu o etničkom čišćenju Srba u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. Drugi i najnoviji ispad u istom tonu dogodio se nakon Skupštine Srpskoga narodnog vijeća održane u zagrebačkoj dvorani Vatroslav Lisinski, gdje je kao gost sudjelovao i premijer Republike Srpske Milorad Dodik.

On je također, nakon javnih prepucavanja sa Stjepanom Mesićem koja su uslijedila, na kraju izjavio kako je Hrvatska nastala na najvećem etničkom čišćenju nakon Drugog svjetskog rata. Na te zadnje izjave oštro su reagirali Vlada i predsjednik Mesić.

Što se tiče Vlade, opravdano se postavlja pitanje što li je Goran Jandroković kao ministar vanjskih poslova RH tražio u Lisinskom, kada je spomenuta skupština okupila predstavnike hrvatskih Srba. Shodno tome, bilo bi puno normalnije da je događaju nazočio neko iz resora koji se tiču unutarnje politike. Takav gaf Vlade u svakom je slučaju za oštru kritiku, jer se čitavoj «priredbi» na taj način neopravdano pridodao veći, odnosno vanjskopolitički značaj. Što se tiče politike predsjednika Mesića, on bi u ovome konkretnom slučaju zaista i trebao poslušati savjet svog drugara Dodika i šutjeti, jer zaista je upravo on dao podlogu, u svojim inozemnim službenim posjetima i govorima, tvrdnjama kako je Hrvatska u Oluji smanjila postotak srpskog pučanstva na prije zacrtanu razinu [Jeremić ponavlja teze koje je izrekao predsjednik Mesić].

Spomenuti verbalni incidenti imali su možda svrhu ponajprije post festum Mesićeva obračuna s Franjom Tuđmanom, koji mu ni onda, a ni danas nikako nije prirastao k srcu. No, na taj se način Mesić obračunao ponajviše s hrvatskim borbom za nezavisnost. Ponajviše nas je njegova politika dovela danas tu gdje jesmo – od ponosnog naroda koji je u obrambenom ratu s puno hrabrosti i morala obranio svoju zemlji i dobio vlastitu državu, danas se sve više pretvaramo u anacionalnu bezličnu masu koja izgubljeno glavinja na putu prema nigdje, s uspješno nametnutim teretom povijesne krivnje. To je plod dvaju Mesićevih mandata, za vrijeme kojih nas je sve zajedno uvjeravao kako odnosi između Hrvatske i Srbije po prirodi stvari moraju biti odlični, i kako su takvi zapravo uvijek mogli i biti da nije bilo zločestog Miloševića i podjednako strašnog Tuđmana.

Pa ako je tome tako, što se onda događa danas, kad Miloševića i Tuđmana već godinama nema? (Što je bilo prije njih ne ćemo ni pitati.) Zbog čega su se ovoga puta posvađali drugari, ako je riječ o s obje strane iskrenim namjerama i dobrim željama za unaprijeđenje dobrosusjedskih odnosa? U "regionu", i šire.

M.M.B.

{mxc}