Poglavnik ili pokajnik

 

Danas je u Hrvatskoj vrlo malo razumnih ljudi koji su zainteresirani za rušenje ugleda institucije (!) predsjednika Republike. To je ujedno i glavni razlog zašto se Stjepanu Mesiću od samog početka, od objave snimki njegovihustašoidnih govora iz 1992. godine, nije moglo baš ništa dogoditi. Nije mu zaprijetio val političkih i novinskih kritika, još i manje pad popularnosti, a najmanje pad ugleda na Zapadu. O mogućnosti prinudne ostavke ili opoziva, nitko razuman nije ni razmišljao.

Kad je Franjo Tuđman 1990. godine izrekao dvije poznate rečenice - "NDH nije bila samo fašistička tvorevina, nego i izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom" (Prvi opći saboru HDZ-a, 24. veljače 1990.) i "Hvala Bogu, moja žena nije ni Srpkinja, ni Židovka" (izjava u Dubravi u travnju 1990. godine) - na njega se obrušila zastrašujuća lavina političkih i medijskih kritika, pravosudnih prijetnji, svesrpskih mržnja i svekolikih ratničkih prijetnji. Iz Hrvatske, iz vojnog i komunističkog vrha bivše Jugoslavije, "iz tog i takvog svijeta". On i HDZ proglašeni su "strankom opasnih namjera" (Ivica Račan - Savudrijac) koji zagovaraju obnovu rasističkih, fašističkih, ustaških i antisemitskih ideja i ideologija. Jeka tih strasnih i strašnih optužba nije se stišala sve do današnjeg dana! Motivi su i svrha demonizacije Franje Tuđmana i HDZ-a bili ispred, iznad i izvan konkretnih izjava i povijesnog konteksta u kojem su izrečene.

Predstavnici međunarodne zajednice, zapadni štovatelji Jugoslavije, slijepi vjernici komunizma, pristaše Velike Srbije, zagovornici vojnoga puča, ali i većina protagonista hrvatske šutnje, demonizirali su Tuđmanove izjave zbog toga što su pod svaku cijenu - pod cijenu vojnog udara, rata i genocida nad nesrpskim narodima - željeli spriječiti slom komunizma, raspad SFRJ i, naročito, stvaranje hrvatske države.

Iako bi svaka objektivna politička i povijesna analiza lako dokazala kako su objavljeni govori i izjave Stjepana Mesića iz 1992. godine znatno radikalnije od svega onog što je Franjo Tuđman ikad pomislio, nekmoli napisao ili izjavio, javnost ih je prihvatila sa svojevrsnim iznenađenjem i nelagodom, ali ne i zgražanjem. Njegove su ustašoidne izjave u poplavi političkih komentara i novinskih osvrta tumačene kao neukusna retoričku igru koja od Mesića traži objašnjenje i javnu ispriku, ali ne i osudu kojoj su bili izloženi neki europski političari koji su veličali zločinačke ideologije i poretke.

Naš Stipe

Razlozi su apriorne političke i pravosudne amnestije Stjepana Mesića za govor mržnje i veličanje navodnog pobjedništva NDH različiti, ali se ipak mogu svesti na jedan zajednički nazivnik: Republici Hrvatskoj potreban je predsjednik Republike koji u "tom i takvom svijetu" uživa dobar glas.

Državotvorni Hrvati smatraju da slaboj, prezaduženoj, rasprodanoj, ratom i korupcijom ranjenoj Republici danas nikako ne odgovara slabljene institucije predsjednika Republike. Na tragu tog uvjerenja kreću se podrške koju su predsjedniku Mesiću pružili, primjerice, glavni urednik Glasa koncila Ivan Miklenić i predsjednik Vlade Ivo Sanader. Ovaj je posljednji motivaciju za izraženu podršku Mesiću ovako objasnio: "Pročitao sam ovih dana puno komentara u kojima se analizira moja reakcija, a ja ću vam reći glavni razlog zašto sam to učinio, razlog kojega nisam pročitao u novinama. Glavni razlog je, naime, taj što ću sve učiniti da se ne destabilizira predsjednik Republike."

Haaški sud također ne želi dovoditi u pitanje vjerodostojnost i demokratski image Stjepana Mesića jer je on taj sud dvojako zadužio: otvaranjem predsjedničkog arhiva prvog hrvatskog predsjednika i slanjem tisuća dokumenta u Haag te nizom svjedočenja pred Haaškim sudom na temelju kojih je tužilaštvo osmislilo tezu o "zločinačkom pothvatu" etničkog čišćenja Srba i podjele Bosne i Hercegovine koji je navodno osmislio i vodio prvi hrvatski Franjo Tuđman sa svojim najbližim suradnicima.

Međunarodna zajednica općenito treba drugog hrvatskog predsjednika jer je on pokazao - u ime i za račun Republike Hrvatske -spremnost na preuzimanje velikog dijela odgovornosti za ratove u Hrvatskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini. Pokazao je također spremnost na suradnju u procesu "detuđmanizacije" naše zemlje i cijelog "Regiona".

Srpskom i crnogorskom vodstvu Mesić je važan jer dosljedno brani tezu o ravnoteži krivice za ratove, a osmislio je i "teoriju" i praksu prema kojoj se svi svima trebamo ispričati za agresiju na našu zemlju, za ratna stradanja i za ratne zločine.

Hrvatskim liberalnim intelektualcima i kolumnistima potreban je mit o Stipi Mesiću kao metaforičkom anti-Tuđmanu. Taj mit oni stvaraju punih šest godina, a danas ga nikako ne smiju dovesti u pitanje, jer bi njegovim dovođenjem u pitanje, doveli u pitanje sve ono što su sami o Mesiću govorili i pisali tih šest godina.

Židovska zajednica u Hrvatskoj nikako ne smije posumnjati u antifašističku narav Stjepana Mesića jer bi time dovela u pitanje čitav niz, povijesno i moralno nužnih i opravdanih, gesta, isprika i kajanja koje je Mesić izrekao u Jeruzalemu i u Jasenovcu spram zločina koji su počinjeni za vrijeme NDH.

Srpska zajednica u Hrvatskoj vidi u njemu jamca za novo zajedništvo i "normalizaciju odnosa" u "Regionu" kojeg je on glavni zagovornik i promotor.

Bošnjačka zajednica ne može ni zamisliti daje Stjepan Mesić pristajao na ideju o podjeli Bosne i Hercegovine - a video i audio zapisi upravo o tome svjedoče - jer ga smatraju dosljednim borcem za neovisnost i cjelovitost te države.

Bivši partizani ni na kraj pameti ne mogu zamisliti da bi političar koji se smatra sudionikom partizanske borbe i koji im se uporno obraća s "Drugarice i drugovi!" mogao veličati NDH i opravdavati ustaške zločine.

Pripadnici bivših obavještajnih službi (UDBA i KOS) koji su se stavili na raspolaganje hrvatskoj državi 1990.-1991. godine vjeruju kako je Stjepan Mesića "jedan od nas/naših", jer je sve do kraja 1989. godine s pripadnicima tih službi prijateljski ćaskao na "informativnim razgovorima", prepričavajući im prilike i neprilike svojih poznanika, hrvatskih disidenata: Franje Tuđmana, Marka Veselice, Dražena Budiše, Mike Tri-pala, Savke Dapčević -Kučar, Ivana Zvonimira Čička i inih.

Ante Marković, Budimir Lončar i cijela plejada hrvatskih Jugoslavena vidi u Stjepanu Mesiću onog koji im je pružio utočište i zaštitu, dokazu- . jući kako je njihov put bio zapravo znatno mudriji od Tuđmanova.

Konačno, velika većina hrvatskih građana koja je u dva navrata dala svoj glas Stjepanu Mesiću - a takvih je preko 60% - nikako ne želi prihvatiti pomisao daje svoj glas dva puta poklonila čovjeku koji je veličao NDH i zagovarao osvajanje dijela Bosne i Hercegovine.

Dakako, postoji i neveliki broj političara, generala, ratnika, akademika i običnih građana koji nikako ne vole Stjepana Mesića i koji se (uzaludno) nadaju njegovom svrgnuću, ali je njihov javni utjecaj u zemlji i inozemstvu vrlo malen, gotovo nevažan. Ustaški nokturno Ako napravimo najkraći mogući pregled "zvučnih ugriza" iz samo dva australska i jednog švicarskog govora (i odgovora na pitanja) Stjepana Mesića iz 1992. godine, susrećemo se s ovim raskošnim cvijećem političkoga zla:

Prvo: "A oni Srbi iz Hrvatske koji su podigli pobunu i digli se oružjem protiv Hrvatske izgubili su jednu domovinu, a kako će im biti u drugoj domovini, to ćemo tek vidjeti, no oni u Hrvatskoj nemaju što tražiti." (Buchs, Švicarska, 29. ožujka 1992. godine).

Drugo: "Ne smiju se dijeliti Hrvati u zajedničkoj borbi za konačnu i potpunu pobjedu, kako u Hrvatskoj, tako i u Herceg-Bosni." i "Što se mene tiče, nemam ništa protiv toga (pripojenja Herceg-Bosne Hrvatskoj -opaska S. L.)", (Buchs, Švicarska, 29. ožujka 1992. godine).

Treće: "Ako su ustaše i počinili zločine, bio je to opći rat." (Buchs, Švicarska, 29. ožujka 1992. godine).

Četvrto: "Hrvati su dva puta pobijedili i to moramo reći svima, našim prijateljima i našim neprijateljima. Hrvati su pobijedili 1941. kada su 10. travnja proglasili hrvatsku državu. Jer Hrvati nisu tu državu proglasili zato što su fašisti, nego zato što su imali prirodno i povijesno pravo na državu." ( Sydney, 30. svibnja 1992. godine)

Peto: "Mi smo pobijedili desetog travnja kad su nam Sile osovine priznale Hrvatsku i pobijedili smo poslije rata, kas smo se našli opet s pobjednicima za pobjedničkim stolom." (Sydney, 2. lipnja 1992. godine).

Šesto i, zasigurno, najvažnije: da bi svoje slušatelje u Švicarskoj uvjerio kako on nije neki obični, strašljivi "ustaša", javno se pohvalio da se o ustašama usudio javno i pozitivno govoriti u Beogradu i to na televiziji! Na pitanje nekog muškarca iz publike "Kad smo već kod ustaša, je li istina da nosite 'U' na bradi te da se zbog toga ne brijete?", Mesić je 1992. godine ovako odgovorio: "Prilikom jednog gostovanja na beogradskoj televiziji, jedna me gospođa upitala jesam li stvarno u Novoj Gradiški dao istetovirati 'U' na bradi. Rekao sam da to nije istina, ali sam rekao i to da su ustaše bili oni koji su željeli hrvatsku državu. Oni su ti koji su iskoristili šansu koju su im dale Sile Osovine, ali nisu ostvarili tu državu jer je ona nestala upravo zbog vihora Drugog svjetskog rata."

Nabrijani narod

Kad se, nakon svega navedenog, ima na umu, uvodno pojašnjena činjenica da je Stjepan Mesić bio unaprijed amnestiran od svakog vida odgovornosti za ustašoidni govor iz 1992. godine, postavlja se pitanje: Zašto je i kako je hrvatskoj javnosti pokušao objasniti razloge te zlokobne proustaške retorike? Svojim je čudačkim "objašnjenjima", naime, ponizio zdrav razum javnosti. Uvrijedio je svoju brojnu australsku i švicarsku publiku koju je proglasio "nabrijanom", ustašoidnom i, dakako, neprijateljskom. Jer kakva bi hrvatska emigracija mogla biti, ako nije bila, kako što su tvrdili nekad vladajući komunisti - neprijateljska i teroristička. Uvrijedio je i veliki broj hrvatskih političara, intelektualaca i znanstvenika koji su se 90-tih godina često nalazili u sličnim prilikama, a nikad nisu koristili govor mržnje i ustašku retoriku, podilazeći, navodno, "nabrijanoj" publici.

Osobno sam 1991. i 1992. godine bio na dvadesetak javnih tribina u Njemačkoj, Belgiji, Austriji, Švicarskoj i Americi na kojima sam govorio o velikosrpskoj agresiji i mogućnosti stvaranja hrvatske države. Na tim je tribinama bilo mnoštvo ljudi. Kad sam, primjerice, u Berlinu, Munchenu, Frankfurtu i Hamburgu, promovirao knjigu "JNA - Rat protiv Hrvatske", koju sam napisao u koautorstvu s Marijom Nobilom, u publici je bilo preko tisuću ljudi. Ljudi su s razlogom bili zabrinuti i pozitivno, domoljubno, "nabrijani". Ipak, niti u jednoj jedinoj prigodi nisam došao u iskušenje da svoju retoriku prilagođavam očekivanja malih skupina radikala koji su, vrlo vjerojatno, "sanjali" NDH i "Hrvatsku do Drine". Slično iskustvo imali su i članovi Vlade nacionalnog jedinstva koji su se često susretali s našim iseljenicima odi992. do 1995. godine. O tom mi je iskustvu nedavno govorio Dražen Budiša, kazavši kako mu "nikad nije ni na kraj pameti bilo da podilazi radikalnoj manjini". Brojni članovi prvog hrvatskog izaslanstva koje je, pod vodstvom Franje Tuđmana, ujesen 1990. godine, posjetilo SAD i Kanadu, mogu posvjedočiti da je prvi hrvatski predsjednik na svečanoj večeri u Hrvatskom domu u Vancouveru javno protestirao što je na ulazu u Dom bila slika Ante Pavelića. Njegov je javni protest dio gostiju, a bilo ih je preko tisuću, prihvatio s nezadovoljstvom, ali su nas, na kraju, svi nazočni ispratili s frenetičnim aplauzom. Sve u svemu, skandalozno i sramotno govorništvo Stjepana Mesića iz ranih 90-ih godina prošlog stoljeća ne može se pravdati nikakvim moralno i politički prihvatljivim razlozima: ni ratnom propagandom, ni "nabrijanom" publikom, ni "verbalnom akrobatikom", ni ratnom propagandom. Što god danas kazao i bez obzira na to što će njegovu argumentaciju hrvatska javnost prihvatiti, ustaška i ustašoidna retorika Stjepana Mesića nije imala realno uporište ni u povijesnim prilikama, ni u sastavu, ni u očekivanjima publike.

Te 1992. godine, Hrvati su iza sebe imali tragično i poticajno iskustvo Vukovarske epopeje. Republika Hrvatska je bila međunarodno priznata država. Domovinu je prožimao duh jedinstva, prkosa i ponosa, kojem je bilo daleko iskustvo i pamćenje Drugog svjetskog rata. U toj i takvoj situaciji, uoči zlokobnih ratnih sukoba Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini, o ustaškom pobjedništvu, pravu Hrvata na pripajanje dijelova Bosne i Hercegovine i opravdanosti ustaških zločina, mogli su govoriti veoma rijetki i vrlo glupi ljudi. Sada je poznato da je jedan od tih ljudi bio predsjednik Stjepan Mesić. Zato bi Stjepanu Mesiću bilo pametno da samom sebi i hrvatskoj javnosti prestane "objašnjavati" zašto je govorio onako kako je govorio. Jer za to pametnog i moral no prihvatljivog objašnjen ja naprosto nema!

dr. Slaven Letica
Hrvatski list

{mxc} 

Sub, 8-08-2020, 22:26:34

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.