Dakle, i sve bi to bilo divno i krasno, kada sve i ovaj put ne bi ostalo samo na ispraznim parolama. Jer, jako se dobro zna tko i na koji način i iz kojih sve razloga na takvim podjelama insistira. Zna se točno i da ovakvom djelovanju glavni politički oslonac predstavlja predsjednik Republike RH Stjepan Mesić. A ako jedna strana i nakon gotovo dvadeset godina samostalnosti ustraje na podjelama i pored ruke pomirbe koja joj je bila dana tijekom Domovinskog rata, i zapravo podjele još dodatno provocira, onda je pomirba jednostavno nemoguća. Štoviše, ako netko cijelo vrijeme radi razliku u poštovanju tuđeg života na osnovu svojih ideoloških i političkih uvjerenja trebao bi biti odbačen kao društveno neprihvatljiv, a ne da se njegov obrazac ponašanja nameće drugima koji ne dijele takav svjetonazor i na tomu onda temelji pomirba.

Ne bi smjelo biti razlike u poštovanju tuđeg života - ni nacionalne, ni vjerske, ni stranačke. Masovne zločine su za vrijeme i poslije 2. svjetskog rata počinili mrzitelji čovjeka. Ako se pomirba temelji na lažima i manipulacijama nedostojnih čovjeka, postavlja se pitanje kakva je svrha uopće onda takve pomirbe.

Sanader se sa stavovima Katoličke Crkve u Hrvatskoj oko potrebe istraživanja svakog pojedinog zločina iz razdoblja Drugog svjetskog rata možda i slaže, ali ne reagira. Jer, nema opravdanja primjerice za činjenicu da ni dan danas u Hrvatskoj nemamo državnu komisiju, sastavljenu od stručnjaka s integritetom, koja bi riješila pitanje svih zločina, sustavno i jednom za svagda. A osnivanje ovakve komisije je u potpunosti u nadležnosti izvršne vlasti. Kako ćemo se kao društvo okrenuti naprijed ako svim žrtvama ne pristupimo jednako, ozbiljno i odgovorno. Došli smo do razine kada se i žrtve Domovinskoga rata zaboravljaju, obezvređuju i prešućuju. Može li se niže, pitamo se mi?

I zato su Sanaderove izjave o pomirbi odaslane iz Lourdesa zapravo samo prigodni politički pamflet i mazanje očiju. Kao predsjednik hrvatske Vlade mogao bi učiniti puno više.

M.M.B.

{mxc}