Iako Hrvatska vojska 1995. godine, točnije za vrijeme trajanja danas na Haaškome sudu toliko aktualne akcije «Oluja», po mnogim kriterijima navodno nije bila ni blizu zadovoljavanja NATO standarda, ne sjećamo se da je i u jednoj akciji Hrvatske vojske na ovakav način pobijeno i ranjeno toliko civila koliko je to učinjeno tijekom samo jedne «lude i uzbudljive» vožnje američkog konvoja. A treba znati i da slični incidenti nisu nikakva rijetkost, odnosno da svako malo u raznim obrambenim akcijama američke vojske padaju silne civilne žrtve, i u Afganistanu i u Iraku. Iako je američka politika, kojom cijeli sustav štiti prvenstveno svoju vojsku i vojnike razumljiva i logična, postavlja se pitanje do koje granice se mjere preventivne zaštite vatrom mogu i smiju primjenjivati. Vrijede li ti i takvi kriteriji za sve vojske jednako?

Odgovor na to pitanje daje bacanje samo letimičnog pogleda na Haaški sud i procese koji su u tijeku. Iz toga se jasno mogu razlučiti dvije, jednako nedopustive krajnosti. Ona u kojoj je nekima doslovno dopušteno sve ili gotovo sve u smislu ostvarivanja viših ciljeva odnosno državnih interesa i druga, podjednako loša, u kojoj se pak nalaze oni kojima se zbog sudjelovanja u vojnim akcijama zapravo sustavno traži «dlaka u jajetu». Koliko je sam taj svjetski princip koji na taj način funkcionira u gotovo svim aspektima života, a ne samo u vojnom neprimjeren, nepravedan i frustrirajući, na svojoj koži najbolje osjećaju oni, uvjetno rečeno «mali» narodi poput Hrvata, koji će, ako se uskoro radikalno ne promijeni stav domaće političke elite prema vanjskim utjecajima, uskoro vjerojatno morati tražiti dozvolu čak i za čišćenje puške.

I, iako su u mnogočemu NATO i njegovi standardi Hrvatskoj vojci u mnogočemu bili još devedesetih bliski, poželjni i dobrodošli, neke od njih, a tu se prvenstveno misli na gore navedeni afganistanski primjer pucanja po svemu što se miče, valjalo bi nikada ne doseći, odnosno ostati na razini koju smo dosegnuli u Domovinskom ratu. Jer Hrvatska je vojska tijekom Domovinskoga rata svojim ponašanjem na bojišnici i izvan nje mnogima zapravo dala lekciju o načinu i moralu ratovanja i kako se vojni zadaci mogu efikasno ostvariti, a da se pritom vodi računa i o samim ciljevima udara i mogućim posljedicama. Iz tog razloga, i uz dužno poštovanje prema NATO principima i metodama, drago nam je da su ti i takvi pojedini NATO standardi devedesetih godina zanemareni, a zanemariti bi ih svakako bilo dobro i ubuduće. A to što se danas, ovako i onako, uz pomoć raznoraznih manipulacija i spletki sustavno nastoji Hrvatskoj vojsci iz devedesetih pripisati zločinačke namjere drugi je par rukava.

M.M.B.

{mxc}