Kad jednom pristojnom i kulturnom građaninu Francuske, Italije, Njemačke i drugih zapadno-europskih uljuđenih i uređenih zemalja kažete da je netko „profašistički“ ili „pronacistički“ nastrojen, onda on točno zna što se pod tim pojmovima podrazumijeva, o kakvom je politički ekstremnom ponašanju i kakvim stavovima riječ. U demokratski odgojenim društvima, mentalitet političke korektnosti vodi računa o argumentima i preciznosti uporabe politički osjetljivih pojmova. U pseudodemokratskim, politički nezrelim društvima kakvo je naše, takvi pojmovi služe za najgrublju manipulaciju, etiketiranje i žigosanje nedužnih ljudi.

Postaju ideološka poštapalica u arsenalu ekstremne ljevice za obračun s neistomišljenicima, jer znaju da takve etikete čovjeka posve difamiraju na Zapadu, gdje ljudi ne mogu razumjeti sve ovdašnje balkanštine i podvale. Istina, etiketira se i u kulturnim društvima, ali u takvim sredinama postoji mogućnost da se čovjek moralno i pravno obrani i zaštiti, i da dokaže da je nečija argumentacija zla nakana i podvala. Pokazalo se to u Stuttgartu gdje je hrvatski odvjetnik pravnim putem i argumentima oborio laži da su Thompsonove pjesme profašističke. Ono što je u Njemačkoj moguće kad se poduzme energična akcija, u Hrvatskoj nije moguće ni u kakvoj kombinaciji jer ovdje odlučuje samo i isključivo politička zlo(volja), a mediji su samo njezin odraz.

Da bi uveli mimimum kulture u političku javnu komunikaciju u Hrvatskoj, pravna država bi trebala djelovati tako da omogući svakom građaninu da se zaštiti od nimalo bezazlenih političkih etiketa i difamacija, a to znači da onaj tko vas bez argumenta i dokaza, iz gole zloće, samo da vas ocrni, nazove fašistom, da za takvo što i odgovara. Jer u kulturnom i demokratskom svijetu takav žig može uništiti nečiji život i karijeru, a da je čovjek posve nedužan, štoviše, da nema nikakvih profašističkih uvjerenja i sentimenata. Staljinistička ljevica u Hrvatskoj ima svoj podmladak koji je nastavio difamirati ljude u maniri Udbe. Koliko je života u Hrvatskoj upropašteno od 1945. i 1972. zbog takvih etiketa?

Nema dana a da se sa stranica tiskovina i internetskih portala ne love „fašističke“ vještice, a pridjevi „fašistički“, „profašistički“ i „nacistički“ koriste se u nepodnošljivoj lakoći etiketiranja. Kad neki stranac želi konzultirati naše medije, takve epitete shvatit će doslovno i ozbiljno. Vjerovat će da se uporabljuju u odnosu na konkretan sadržaj, a ne kao izraz zloće i želje da se drugoga diskreditira, bez ikakvih argumenata. Na jednom poznatom internet portalu stalni komentator se obrušio na zastupnike HDZ-a i SDP-a u hrvatskom Saboru jer su zaključili kako hrvatski jezik treba zaštititi od provale anglizama. Zapanjujuće je da je takvu nakanu nazvao „jezičnim fašizmom“. To je samo jedan od slikovitijih i apsurdnijih primjera stila određenih komentatora koji fašizam vide svugdje, a posebno tamo gdje ga nema.

Benigni, iako politički nespretni, urednički naputak Domagoja Burića na HTV-u za emisiju „30 u hladu“, jedan je književnik nazvao „nacifikacijom“!? Bilo bi suludo, da nije ciljano zločesto, u stilu arbitra koji iznad društva i iznad događaja osuđuje i presuđuje u svojoj demonstraciji ideološke moći! Politički egzorcizam postaje represivan kad vidi đavla tamo i gdje ga nema. Vidjeti u svemu i svugdje potencijalni fašizam, znači imati nešto od tog opterećenja u samom sebi. Svaki totalitarizam počinje u potrebi da se drugima sudi i da se drugima upravlja, u začetku svake totalitarne svijesti je gola volja za moć.

Upravo je to problem s mentalitetom koji je zavladao: društvena i medijska moć da se ljudima sudi, da se odlučuje o tuđim sudbinama, da se lakonski i zlobno etiketira i progoni etiketama koje nisu nimalo bezazlene. Kolega Dujmović je napisao gorku istinu: da je 1945. Burića bi strijeljali, da je 1972. hapsili bi ga, a da je 2000. dobio bi otkaz. O ovom potonjem iz osobnog iskustva može posvjedočiti autor ove kolumne. Doživio je boljševičke peticije i progone kolega po sličnom scenariju, koji su rezultirali izvanrednim otkazom u vrijeme račanovsko-mesićevske iluminacije Hrvatske koja nas je dovela do toga da smo postali divlja banana-država i balkanska kasaba u kojoj harače urbani kauboji i manekenke, pljačkaši, dileri i svodnici, u kojoj ništa nije ostalo nego turbo-folk pseudodemokracija.

Zoran Vukman
Hrvatsko slovo

{mxc}