Na rođendan prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, 14. svibnja ove godine u zagrebačkom kinu Europa, bivšem socijalističkom kinu Balkan, u središtu Zagreba, premijerno je prikazan film Tuđman režisera Jakova Sedlara i scenariste Hrvoja Hitreca, a koji je proizvelo Hrvatsko slovo. Filmski i drugi kritičari mogu o filmu reći ovo i ono, ali jedno mu ne mogu oduzeti – faktografsku istinitost. Stoga se film nikako ne uklapa u logiku udžbenika Jedna povijest, više historija i u Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest, koji su ovih dana dobili argumentirani odgovor Roberta Skenderovića, Maria Jareba i Mate Artukovića u knjizi Multiperspektivnost ili relativiziranje? (Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2008.).

Danas je Tuđman u percepciji komunističkog javnog mnijenja u istoj poziciji kao Stepinac tijekom totalitarnog komunističkog režima. Mnogi tvrde kako je bilo lakše preživjeti četiri ratne godine negoli tzv. „oslobođenje“. Stepinac je imao samo jedan pravi krimen – nije htio odvojiti Crkvu u Hrvata od pape i Vatikana. Sve ostalo što mu je natovareno u optužnici samo je racionalizacija temeljnog mu „grijeha“. Da je pristao na Titovu ponudu ne bi bio osuđen i ne bi bilo procesa destepinčevizacije. I Tuđman ima samo jedan pravi „grijeh“. Odvojio je Hrvatsku od Jugoslavije i nije pristao na ponovno vezanje Hrvatske za Balkan. Da je pristao na ponudu međunarodnih čuvara i obnovitelja Jugoslavije poduprtih jugonacionalistima kojima nikakva hrvatska država nije prihvatljiva, ne bi bilo ni pokreta ni procesa detuđmanizacije.

Pola stoljeća čekalo se da se sa Stepinca skine jugokomunistička osuda i razmontira destepinčevizacija. Koliko ćemo čekati da se s Tuđmana opere blato kojim ga godinama gađa bijesna rulja jugoslavenski orijentiranih klošara vičući – raspni, raspni ga? Ako bismo opet trebali čekati pola stoljeća, onda se moramo zapitati koja je razlika između totalitarnog komunističkog režima i demokracije? Koja je razlika u kvaliteti „oslobođenja“ iz svibnja 1945. i „oslobođenja“ iz siječnja 2000., s obzirom na činjenicu da su oba po dolasku na vlast odmah napravila temeljitu čistku i instalirala jednoumlje? Normalnom Hrvatu dođe da krikne - Prestanite nas oslobađati! – ali, čuje li se taj krik u do kraja nam suženom prostoru demokratskih legitimiteta?

Taj i jedan drugi vapaj čuo je režiser Jakov Sedlar. U povodu premijere filma Tuđman prešućena je činjenica koju je izgovorio u kinu Europa. Sedlar je kazao, a mediji prešutjeli, da je film njegov dar Hrvatskome slovu. Odrekao se autorskog honorara i sav prihod od prodaje filma ide u održavanje Hrvatskoga slova koje, ispod površine močvare detuđmanizatorskog jednoumlja, diše kroz slamku spasa. Vjerojatno bi Hrvatsko slovo bolje prošlo da se priključilo pokretu detuđmanizacije. Ali, to bi predstavljalo izdaju. Pa, kako smo opet došli u situaciju da je isplativija izdaja?! Onakva kakvu su prihvatili hrvatski komunisti 1945., kad su nas „oslobodili“ od Europe i uveli u kino Balkan.

Naravno da ćemo predložiti HTV-u da što prije prikaže Sedlarovog Tuđmana. Neka to svakako bude prije negoli proda preostala dva tv kanala, kao što je prodan onaj treći – nastao za strašne „Tuđmanove ere“. Jer kad srbijanski TV Pink kupi najavljenih dvadesetak privatnih lokalnih tv postaja u Hrvatskoj mogli bismo prije Tuđmana na tv-u dočekati Miloševića u režiji Aleksandra Tijanića, Vuka Draškovića i Aleksandra Stankovića, prema scenariju Denisa Latina. Jasno je i to da će Tuđman na HTV-u teško proći – tamo na tvrdi otpor pravovjernih detuđmanizatora nailazi i bezazlena inicijativa Domagoja Burića da se u jednoj tv emisiji čuju taktovi pjesme Moja domovina.

To je Zdenko Duka iz Hrvatskog novinarskog društva ovako okarakterizirano – „Takav Burićev prijedlog primitivan je i huškački. To najmanje može priličiti šefu programa javne televizije. Podržavam kolege koji su se pobunili i nadam se da se u tom obliku te emisije ne će realizirati“. Na huškače i primitivne detuđmanizatorske medijske konstrukcije Duka nijednom (brojkom: 0) nije reagirao. A Burićev je prijedlog izazvao traumatske tegobe i kod predsjednika Vijeća HRT-a Zdenka Ljevaka: „[okirao me Burićev čin, koji nije odmjeren i nije odgovoran“. Koliki brojni na HTV-u emitirani detuđmanizatorski uradci u Ljevaka nisu naišli na ocjenu neodmjerenosti i neodgovornosti. Kamoli da bi ga „šokirali“. Koliko god se politički i medijski trudili hrvatski narod „osloboditi“ od Tuđmana i njegove državotvorne okomice, toliko dodatno raste svijest o tome kako je on bio „veliki graditelj“, a detuđmanizatori – razgraditelji.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}