Dana 8. svibnja ove godine navršila se 110. obljetnica rođenja blaženog Alojzija Stepinca. Bila je to mnogima u Hrvatskoj prigoda za prisjećanje na ovog kardinala, hrvatskog velikana, čiji moralna veličina i danas jednako snažno obvezuje, a njegova žrtva trajno svjedoči o zastrašujućem nasilju komunističkih zločinaca. Na misnom slavlju održanom prošloga tjedna u rodnom mu Krašiću, varaždinski biskup msgr. Josip Mrzljak je, uz ostalo, rekao: «Komunisti su 1946. mislili da je dovoljno poubijati nekoliko svećenika, a njihova glavnog vođu uhvatiti i staviti u lepoglavske zidine gdje će on popustiti, a ako ne, onda će ga likvidirati, a narod će ga zaboraviti. No, opet, to je ljudska logika, i događa se upravo suprotno, događa se Božje djelo, djelo Duha Svetoga.»

Neke ključne činjenice o kardinalu Stepincu su odavno poznate, no sve nisu ni do danas. Komunističkim vlastima nije bio podnošljiv jer je pozdravio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Nisu mu kao olakotnu okolnost uzimale ni što je osuđivao ustaški režim i zločine i što je u tom zlu vremenu spašavao mnoge Srbe i Židove. Pozdravljanje uspostave NDH i susreti s ustaškim poglavnikom Antom Pavelićem komunistima su bili neoprostivi, pa su mu sudili. Tražili su od njega da odijeli hrvatsku Katoličku crkvu od Svete Stolice, na što ni pod koju cijenu nije htio pristati, kao što mu nije bilo žao što je pozdravio uspostavu NDH jer je to učinio i narod, a on bi bio «ništarija» kad bi okrenuo leđa svom narodu. Zapravo, jugoslavenski diktator Josip Broz Tito nije mogao podnijeti da na području nad kojim je imao svu vlast egzistira osoba, čovjek, duhovnjak s karizmom, velikan kojega narod voli i slijedi.

Godine 1945. Stepinac je predvodio misu u Mariji Bistrici, a okupilo se više od 50 tisuća vjernika, što je Josip Broz shvatio kao udar na vlastiti «državnički» ego. Stepincu se, dakle, moralo suditi i osuditi ga. Stepinac je uhićen 18. 9. 1946. godine, a 30. 9. 1946. započelo mu je brzo suđenje. Optužba bi se mogla sažeti u sljedeće točke: suradnja s Nijemcima, odnosi s Pavelićevom vladom, postavljanje kapelana u hrvatskoj vojsci, prisilna "prekrštavanja" te otpor komunističkoj vlasti. Tužitelj je bio Jakov Blažević. Krvožedna, odabrana publika u sudnici tražila je Stepinčevu smrt i krv. Srbi i Židovi koje je spašavao, a uglavnom je riječ o pripadnicima zagrebačke intelektualne i kulturne elite, htjeli su kao svjedoci stati u kardinalovu zaštitu, ali na montiranim komunističkim procesima takvo što nije bilo dopušteno. Od prijavljenih 35 svjedoka obrane, koji su htjeli svjedočiti u prilog Stepincu, sud ih je odbio 27, a među njima neke Srbe i Židove. Neke je policija znala i pritvoriti, samo da obrana ne bi do njih mogla doći. Dana 11. listopada 1946. godine osuđen je "na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina".

Nadbiskup Stepinac bio je zatvoren u Lepoglavi do 6. 12. 1951. godine. Nakon toga prebačen je i zatočen u kućnom zatvoru u svom rodnom mjestu Krašić, gdje je njegovu vezu s javnošću uspješno sprječavala straža od tridesetak policajaca. U zatočenju u Krašiću kardinal Stepinac je neočekivano počeo pobolijevati i pojavila su se mišljenja da je u lepoglavskom zatvoru bio otrovan. U Lepoglavi je bio u zasebnoj ćeliji, zasebno su mu nosili hranu, tobože, da ga netko preko hrane ne bi otrovao. On je tražio da jede kao i svi ostali zatvorenici, smatrajući da bi to tek bio znak da neće biti otrovan. I u zatvora i u kućnom pritvora i na slobodi, kardinal Stepinac je bio smetnja i uvreda komunistima i njihovom revolucionarnom komunističkom ateizmu. Željeli su da nikada više ne zasjedne na nadbiskupsku sjedalicu u Zagrebu. Plašili su ga se živa i, kako će kasnije vrijeme pokazati, mrtva. Opraštajući svima koji su mu nanijeli zlo i moleći za svoje progonitelje, pri punoj svijesti i potpuno miran dočekao je smrt 10. veljače 1960. godine. Pokopan je u Zagrebačkoj katedrali.

Po nekim spoznajama oko katedrale i unutra bilo je blizu 600 jugoslavenskih policajaca. Jugoslavenski krvnici nisu se, međutim, zadovoljili suđenjem i lišavanjem slobode kardinala Stepinca, nego ih je i iz groba u Zagrebačkoj katedrali na simbolički način «progonio», nije im dao mira. Po nalogu Josipa Broza, tri mjeseca nakon pokopa, režimski su zločinci otvorili njegov lijes i unakazili tijelo. Plašili su se da dokazi o trovanju naknadno ne budu pronađeni, pa su mu izuzeli neke tjelesne organe. Zastrašujuća je činjenica, za koju gotovo nitko ni danas u Hrvatskoj ne zna, da su mu zločinci iščupali srce i prenijeli ga u boci formalina u Šarengradsku ulicu u Zagrebu gdje je bila milicijska stanica te ga spalili u tamošnjoj peći. Danas je na tom mjestu u Šarengradskoj policijska ambulanta, a u njezinom podrumu je još uvijek peć u kojoj je spaljeno Stepinčevo srce.

Dugo godina o tome ništa nije znala ni Crkva u Hrvata, a navodno ju je, po uspostavi samostalne RH, početkom 90-ih, o tomu izvijestio Ivan Jarnjak, koji je bio ministar unutarnjih poslova. Tek prošloga tjedna šira je javnost mogla čuti tu zastrašujuću činjenicu u prilogu novinarke HTV-a Branke Šeparović, u njezinoj sjajnoj emisiji «Škrinja». Poznavajući odnose i stanje u toj nacionalnoj kući, pravo je čudo kako je takav prilog uopće uvršten. Kardinala Alojzija Stepinca Kongregacija Svete Stolice za proglašenje svetaca priznala je mučenikom. Postupak za njegovo proglašenjem bla-ženikom započeo je u potpunoj tajnosti 1981. godine u Rimu, a pokretač je bio pokojni nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić.

Papa Ivan Pavao Drugi pro glasio je Alojzija Stepinca blaženim u svetištu u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. Postupku beatifikacije prethodi, po proceduri, otvaranje lijesa i identifikaci ja. Kad je to učinjeno, vidjelo se da na lubanji pokojnog kardinala postoji dug rez. Komunisti su mu izvadili mozak i uopće unakazili tijelo koje nije bilo bal- zamirano. Varaždinski biskup msgr. Josip Mrzljak je svoju propovijed u povodu 110. obljetnice rođenja ovog hrvatskog mučenika zaključio riječima:

«Nažalost, još uvijek nije nitko prozvan zbog zločina koji su se događali, niti je itko prozvan zbog tog besramnog suđe nja blaženom Stepincu, zbog zatvora. Još uvijek ima onih koji misle da je to bilo dobro. No mi, gledajući u blaženoga Alojzija, znamo da on nije samo dio naše povijesti, nego i sadašnjosti.»

Ivica Marijačić
Hrvatski list

{mxc}