Dijelu ovdašnje javnosti svaka obljetnica vezana uz Franju Tuđmana služi kao dobar izgovor za ispisivanje uvijek novih pamfleta u kojima se ponavljaju stare neistine o prvom hrvatskom predsjedniku. Tako je i ovogodišnji Tuđmanov rođendan iskorišten za ostrašćene napise u kojima ga se pokušava politički diskreditirati kako bi se umanjila njegova važnost u novijoj hrvatskoj povijesti. Međutim, s obzirom na to da se pritom umjesto činjenicama uglavnom služe konstruiranim dokazima koji su već prokazani kao lažni (»Ashdownova salveta« i slični obavještajni uratci) i ne čudi što takvim pristupom najviše štete sebi dodatno srozavajući svoj ugled. Samom Tuđmanu teško mogu nauditi jer iza njega stoje povijesno opipljivi rezultati koji ga svrstavaju među najveće hrvatske državnike.

Među ostalim, Tuđman je, stavši nakon demokratskih izbora na čelo naroda, predvodio obnovu hrvatske države nakon dugih stoljeća. Zajedno s braniteljima pobjednik je u ratu sa srpskim agresorom koji je dovršen blistavim vojnim pobjedama u »Bljesku« i »Oluji«. I na kraju, ali ne manje važno, Tuđmanova ideja pomirbe sukobljenih strana iz Drugog svjetskog rata (ustaša i partizana) dovela je do toga da je Domovinski rat bio nakon dugo vremena prvi vojni angažman koji nije podijelio hrvatski korpus izazivajući razorni bratoubilački sukob. Da nije učinio ništa više, bilo bi to i više nego dovoljno za trajan spomen u nacionalnoj povijesti i sjećanju naroda.

Što se pak međunarodnih okvira tiče, prvom hrvatskom predsjedniku se može i treba pripisati zasluga da je svojim angažmanom bitno pridonio definitivnoj promjeni političke karte jugoistoka Europe. Još 1994. neki su ugledni europski državnici govorili kako je velika Srbija nužnost te da Hrvati (kao i Bošnjaci) trebaju priznati svoj poraz i pomiriti se s tim okolnostima. Međutim, »Olujom« je pokrenut proces koji je završio povratkom Srbije u svoje granice, što Tuđmanu neki europski krugovi nikad nisu oprostili, a rezultiralo je poduzimanjem kontinuirane kampanje za njegovu političku eliminaciju. Bio je to dodatni vjetar u leđa onima koji nisu htjeli nečije zasluge ili mane promatrati uvažavajući činjenice, nego su vrijednosne sudove donosili polazeći od svojih ranijih ideoloških uvjerenja. Mnogima od njih Tuđman je kriv jer ga drže najodgovornijim zbog nestanka i Jugoslavije i komunizma kojima su tako prilježno služili misleći da su vječni.

Drugi nasrću na Tuđmana pokušavajući opravdati tamne dijelove svojih biografija tijekom kojih su se zbog naivnosti, neznanja ili možda svjesno dali uvući u igre koje nisu bile ni poštene ni opravdane. Dakako, prvog hrvatskog predsjednika ne smije se eskulpirati od argumentirane kritike, niti ga se smije idealizirati. Tijekom njegova razdoblja bilo je i pogrešaka i propusta. Međutim, gledano u cjelini, Hrvatska je u tom, kako se obično naziva, herojskom razdoblju ostvarila svoje glavne strateške ciljeve. Slobodu, neovisnost, međunarodno priznanje, vojne pobjede, izlazak na svoje međunarodne granice, a započet je i proces izgradnje demokratskih institucija. Vjerojatno je i to imao na umu bivši američki državni tajnik Henry Kissinger kada je Tuđmanu u osobnom pismu 1996. sugerirao da, kako je rekao, kao i svi veliki ljudi za života neće dočekati pravilnu interpretaciju svojih zasluga. »Vi ćete biti velik čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, nego kad ocjene budu donesene hladnom glavom«, poručio mu je na kraju. Čini se da je to već sada jasno golemoj većini hrvatskog stanovništva koja o prvom hrvatskom predsjedniku govori s pijetetom i uz uvažavanje.

Marko Barišić
Vjesnik

Kome smeta istina o Šušku

U medijskoj sotonizaciji osoba koje su stvarale državu ni o kome nije napisano toliko laži i one zle tendencioznosti kao o ratnome ministru Gojku Šušku. Čak je i komemoracija desete obljetnice smrti izazvala ponešto stare vatre. Iako nema segmenta njegova života po kojem se nije kopalo, godinama nije napisana banalna istina: da je Šušak živio asketski. Da je, primjerice, u Kanadi prodao kuću i u Zagrebu dobio stan te da tu počinje i završava priča o njegovoj imovini. Da je fanatično obožavao Hrvatsku i da ga nećete naći ni u kojoj aferi. Bio je ratni ministar obrane zemlje koju je napala snažna JNA i uspio je nemoguće. Stvoriti hrvatsku vojsku, naoružati je i pobijediti! U svakoj normalnoj zemlji to bi bila herojska mitska priča na kojoj bi počivala sjećanja naraštaja. Ako se na tren spustimo u podrum u kojem čuče dezerteri koji godinama sotoniziraju Šuška i Tuđmana i poslušamo što su smislili protiv Šuška, obično bismo čuli istu pjesmu.

Da je početak nabave oružja bio netransparentan. Kao da je moglo biti drugačije u doba zabrane kupovanja oružja?! No Šuškova imovina u tim vremenima nije se ni za kunu povećala. Šušak, naime, nije Zagorec. Zamjerala mu se sumnjičavost prema časnicima iz JNA. Što bi ministar koji vodi hrvatsku vojsku u trenutku kad je trećina zemlje okupirana trebao negoli sumnjati ima li u stotinama obraćenika i onih što su ostali raditi za drugu stranu? Ima li nešto logičnije od nakane da hrvatsku vojsku ubuduće predvode mlađi ljudi, sad već dokazani ratnici, čiji patriotizam nije usiljen i probuđen ratnim vihorom? Nakon smrti zaredala je histerija o tome da je preferirao Amerikance, lajalo se o tajnim vezama s njihovom obavještajnom zajednicom, a Perryjev dolazak na sprovod bio im je ključni dokaz. Ali, čega? Šuškove procjene da i nakon potoka nevine krvi Europa nikad neće dopustiti Oluju i njegove ocjene da se bez pomoći Amerike nikad neće zaustaviti rat u Bosni i Hrecegovini. Zar se na neki način to proroštvo ne pokazuje i danas: kad je Bush osvanuo u Zagrebu, odjednom je posve izgledno da ćemo ući u Uniju, sad se zna i dan.

Da nije pokazan američki interes za Hrvatskom u NATO-u, ni na Jarunu ne bismo smjeli proglasiti ZERP! Teza pak na kojoj počiva svaka rečenica protiv Šuška jest odnos prema BiH. Nema sumnje da tu ima krivih procjena, no svi planovi o podjeli BiH na tri dijela nastajali su na dvoru međunarodne zajednice. Što su trebali Šušak i Tuđman? Odbiti entitet za Hrvate i mazohistički tražiti današnji, ponižavajući položaj za Hrvate? Nema dvojbe da je rat Hrvata i Bošnjaka povijesna pogreška, nešto što se pod svaku cijenu trebalo izbjeći. Samo je pitanje kolika je čija krivnja za taj rat. U općem lavežu protiv Šuška taj se rat ističe gotovo kao njegov projekt. Ovih je dana Višnja Starešina nakon dvije godine rada završila dokumentarni film "Treći pohod", koji otkriva istinu o mudžahedinima u BiH, o povezanosti s Izetbegovićem, o pripadnicima Al-Qaide u BiH, o njihovim vezama po svijetu.

Unatoč javnoj prezentaciji u Zagrebu, mediji su Starešinin film složno prešutjeli! Nije li Šuškovo nepovjerenje počivalo i na obavještajnim podacima o toj temi, koji su sigurno dopirali do njega? Dok se taji istina o mudžahedinima i tom segmentu bošnjačke politike, dok se svaki dan sve više legaliziraju zločini na kojima je stasala Republika Srpska, a pretvaranje Hrvata u manjinu ide punom parom, Šuškovo inzistiranje na entitetu za Hrvate djeluje pravično. Sa Šuškom je otprilike kao i s Tuđmanom. Što vrijeme više odmiče, to se vidi da su uvjeti za povijesnu pobjedu bili gori negoli smo mislili. Danas im, ne gubeći svijest i o pogreškama, možemo ponosno zapaliti svijeću i u mislima im sa zahvalnošću stisnuti ruku.

Tihomir Dujmović
Večernji list

{mxc}