Hrvatsko slovo

 

Jadna Hrvatska. Svi od nje nešto traže, iznuđuju, naplaćuju, ucjenjuju, a nitko nema ni lijepe riječi za nju. Koliko samo etiketa izručenih na njezin račun: da je profašistička, netolerantna, primitivna, homofobična, nazadna, konzervativna, zatvorena...a svi u njoj bolje žive od Hrvata koji su za nju ginuli i borili se. Svi u njoj imaju veća prava od iskrenih domoljuba koji je nisu ni okrali, ni oplijenili, ni kapitalizirali, ni prodali, ni izdali. Mnogi koji je kleveću kao nazadnu, desničarsku i netolerantnu zemlju, niti su proskribirani, niti su proganjani, štoviše, imaju prostor i u medijima, u javnosti, imaju sve mehanizme za ostvarenje svojih interesa, dominiraju u njezinom društvenom životu, neki s misijom preodgajatelja tog „zaostalog“ društva.

Ti „prosvjetitelji“ uglavnom su dobro plaćeni i potkoženi za prodaju svoje ideologije i za vječito prokazivanje, kako bi sami rekli, „drukčijih“. Tko je komu u ovome slučaju taj drugi i drukčiji? Kad bi se zagreblo pod kožu ovoga društva, našla bi se cijela kolona šutljivih, diskriminiranih, osiromašenih Hrvata, koji vole ovu zemlju, i koje trpe mnoge nepravde. Oni ne buče, ne viču po ulicama, ne ucjenjuju, nisu ultraljevičarski i anarhoidni galamdžije – oni su ti „drukčiji“. Za njih nitko ne mari. Za te tihe ljude koji žive svoj običan, jednostavan, egzistencijalno mukotrpan život, čiju životnu mudrost nitko ne će saslušati. Oni nose svoj životni, tegobni križ, ne žale se, ne proklinju. I ne gube nadu da će Hrvatska jednoga dana biti normalnija zemlja za život.

Oni nisu ni transvestiti ni homoseksualci da bi nova ideološka i javna pedagogija medijskih i inih preodgojitelja brinula za njihova emotivna raspoloženja, ne bi li slučajno bili uvrijeđeni ili povrijeđeni. Oni nisu ni životinje pa da se za njihova prava bore militantni zagovornici prava životinja. Usput rečeno, ima li išta gluplje nego li sintagma – prava životinja. Pravo, valjda, ostvaruju osobe, ljudi, bića sa samosviješću i duhom. Kad je riječ o životinjama može se govoriti o skrbi nad njima, o brizi za životinje, može se govoriti u kategoriji univerzalnog prava živog bića na život, no ljudsko pravo je u kvalitativnom smislu jedna stvar, a pravo životinje je nešto sasvim drugo jer životinja ne može imati pojma ni o kakvim pravima. Sintagmom o pravima životinja kvalitativno se pravo čovjeka i pravo životinje izjednačuju, što je besmislica, izraz anomalija suvremenog društva koje se žešće zalaže za pse i mačke, negoli za izgladnjelu djecu Afrike ili negdje u našoj ulici ili susjedstvu.

Paradoksalno, oni koji Hrvatsku proglašuju diskriminatorskom zemljom nisu nimalo diskriminirani. Još veći je paradoks da zemlju u čijem društvu vlada ozračje ultralijeve i anarholiberalne ideologije proglašavaju za nazadnu i konzervativnu, pod utjecajem Katoličke Crkve. A jedan od pokazatelja te shizofrene, prikrivene diskriminatorske ideologije su i mediji, točnije, odnos prema nepoćudnim listovima kao što je „Hrvatsko slovo“. Godinama se naš list nepravedno prešućuje i diskriminira, isključuje se iz elementarnog javnog dijaloga. Nitko nas ne citira, ne zato što se nema što citirati, nego zato da bi se ovaj list zatvorilo u javnu ogluhu, da bi ga se ugasilo i ugušilo kao glas nepokorenih i neovisnih. Slovo kao tjednik za kulturu koji ima svoju publiku, koji egzistira u teškim prilikama zbog latentnog političkog pritiska, koji održava svoju neovisnost, za gradske zagrebačke činovnike nije list koji zaslužuje potporu. Tretira se kao nahoče, kao nepoželjni svat pred vratima, očito, i isključivo iz političkih razloga i zbog političkih predrasuda.

Nije ovdje riječ o novcu, riječ je o načelu i o elementarnoj, nepristranoj i pravednoj raspodjeli. Kako se može za dva dvotjednika kao što su Vijenac i Zarez, koji jedva da imaju ikakvu publiku i tiražu, izdvojiti tri puta više novca negoli za Slovo? Nije li tu riječ o političkoj diskriminaciji? Jer Slovo je etiketirano kao list desne orijentacije, noseći na sebi sve one etikete koje se upućuju Hrvatskoj iz krugova koji je drže u ideološkom reketu da bi je, jadnu, do kraja izmoždili i izmuzli. Na kraju krajeva, radi se i o kulturalnoj diskriminaciji, jer Slovo promovira hrvatsku kulturu i baštinu. Ne brinemo se za emotivne probleme transseksualaca ili ne znam koga. Niti za duševne boli činčila. Brinemo se za „malog“ hrvatskog čovjeka koji je naša publika. I umjesto poante, za kraj, odgovor na ono poznato Krležino pitanje: što može mali hrvatski čovjek na europski Veliki Petak? Sam ništa. Ali s Isusom Raspetim i Uskrslim može puno. Sretan Vam Uskrs!

Zoran Vukman
Hrvatsko slovo

{mxc}


Uto, 20-04-2021, 00:17:56

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.