Sindrom obmanjivanja

Riječi koje je predsjednik Hrvatskoga sabora dr. Vladimir Šeks o komentaru iz prošlog broja Glasa Koncila izrekao u emisiji Hrvatskog radija »Poligraf« u petak 12. listopada, a prenijeli su neki elektronski mediji isti dan, a dnevnici u subotu 13. listopada, mogle bi opravdano poslužiti kao predmet višestrukih analiza odnosno analiza iz različitih aspekata, a svakako su još jedan primjer u nizu brojnih javnih istupanja neosjetljivih za činjenice odnosno istinu. Hrvatska javnost trajno je zapljusnuta javnim očitovanjima - bilo političara ili nekih drugih javnih djelatnika, bilo djelatnika u medijima - koja su veći ili manji odmak od činjenica, istine; katkad su to smišljene poluistine, preslobodne interpretacije koje ne uvažavaju stvarni kontekst, katkad konstrukcije a ima i očitih pojava - neistine. Taj fenomen, koji bi se moglo i trebalo nazvati sindromom obmanjivanja, zaslužuje osobitu pozornost na svim razinama osobnog i društvenog života. Svaki onaj tko nije svjestan toga fenomena i tko nije razvio zdravu kritičnost prema svim očitavanjima koja se pojavljuju u suvremenoj hrvatskoj javnosti izlaže se velikoj opasnosti da bude manipuliran, da bude upotrijebljen za nečije skrivene interese, tj. da u krajnjoj liniji bude ponižen u svome ljudskom dostojanstvu.

Može se otvoreno reći da se u hrvatskoj javnosti od trenutka same smjene bivše socijalističke i nove demokratski izabrane vlasti sustavno stvara kaos, da se koriste predmetu ili sadržaju neprimjereni slike, usporedbe i izričaji, da se upravo propagandistički ističu, tj. napuhuju pojedine pojave, osobe, organizacije ili sadržaji, da se istodobno potpuno ignorira mnoge vrijedne i za hrvatsku javnost važne i zanimljive stvarnosti. Možda nije suvišno podsjetiti da je prije preuzimanja vlasti prve demokratski izabrane stranke u Hrvatskoj postojala službena, diktirana i potpuno kontrolirana javnost i ona druga neslužbena ali stvarna javnost koju su tvorili građani koji su znali da onome službenom uglavnom ne mogu vjerovati, a da pravu istinu nemaju gdje niti izraziti niti naći izraženu. Sasvim je razumljivo da su iz takve višedesetljetne stvarnosti poniknuli mnogi političari, javni djelatnici i osobito medijski djelatnici koji se ponašaju kao gospodari istine pa su spremni bez ikakve grižnje savjesti interpretirati, konstruirati i manipulirati pojedine sadržaje ili pojave kako to odgovara njihovim političkim, ideološkim, materijalnim ili nekim drugim interesima.

Da bi se takvo nečasno djelovanje u javnosti olakšalo, svjesno se stvara kaos, svjesno se i namjerno relativiziraju objektivnost, istina i činjenice, i, to je ono najgore, izgrađuje se svijest kako zapravo i više nije važno što je objektivno i istinito a što nije. Najstrašnija posljedica trajno prisutnog sindroma obmanjivanja u hrvatskoj javnosti često je mirenje prosječnih građana s postojećim stanjem i odustajanjem od traženja istine, od provjere iznesenih informacija, od odlaska na provjerljive izvore pojedine informacije. Bez sumnje da suvremena iznimno bogata medijska ponuda, a koja još k tome najčešće puše u isti rog, veoma snažno zapljuskuje i pritišće svakoga pojedinog gledatelja, slušatelja i čitatelja te on često i nema vremena, prilike i mogućnosti provjeravati ili tražiti dodatne izvore da bi mogao doći do istine. Na taj način, a medijski djelatnici u trajnoj su borbi za većom zaradom, sama medijska obilna ponuda stvara i učvršćuje uvjerenje kod svojih korisnika da pojedina informacija, pa i senzacija, najčešće obojena ideološki, politički ili interesno, zapravo i nije važna. Sindrom obmanjivanja zahvaća tako sve pore društva a osobito medijsku djelatnost, i to tako da tom sindromu vrlo često podliježu pojedini izvršitelji ideoloških političkih ili drugih interesa, sami medijski djelatnici i - što je i cilj - osobito korisnici njihovih medija.

A stvarnost je posve drugačija. U stvarnosti, kako onoj koju doživljavamo neposredno kao pojedinci tako i u onoj koju pokrivaju razrađeni sustavi, činjenice i istina - prave su svetinje. Bez poznavanja prave istine i pravih činjenica ne može se nikako ispravno postupati ni odlučivati. Može li se zamisliti kakva bi bila sudbina nekoga bankarskog sustava u kojem bi se umjesto činjenica uvažavale poluistine, interpretacije, konstrukcije i obmane? Kakva bi bila sudbina sigurnosnoga sustava koji bi zanemarivao činjenice i istinu? Kakva bi bila sudbina države ili bilo koje organizacije koja bi se oslanjala na poluistine, interpretacije, konstrukcije i obmane umjesto na činjenice i istinu? Očito je da se bez poznavanja činjenica i istine - naprosto ne može opstati niti ići naprijed. Svi oni koji na bilo kojoj razini stvarno upravljaju itekako dobro poznaju i činjenice i istinu i neizmjerno im je stalo da im se nikada ne podmetne rog za svijeću, a istodobno veliki igrači u tom upravljanju vrlo često zabavljaju javnost različitim cirkusima, igrama, paradama i senzacijama, samo da prosječni građani ne bi vidjeli što se stvarno događa i kako se, tj. u kojem smjeru razvijaju pojedini društveni, politički, gospodarski i ini procesi.

 Stoga je vrlo važno prepoznati da je u suvremenome hrvatskom društvu na djelu sindrom obmanjivanja, da to nije nimalo slučajno i da postoje snage koje djeluju u hrvatskom društvu a koje ne žele da hrvatski građani vide i razumiju objektivnu sliku stvarnosti, već žele da im činjenice i istina budu nevažni. Takvo stanje izaziva hitan, upravo alarmantan poziv na triježnjenje, na uporno traženje istine te na raskrinkavanje svih onih koji manipuliraju poluistinama, konstrukcijama i proizvoljnim interpretacijama, optužbama i osudama. Odričemo li se istine, odričemo se i budućnosti.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

{mxc}