Umor poštenih

Zastrašujući je spoj neokomunističkog voluntarizma i kapitalističke grabežljivosti. Treba vratiti vjeru u vrjednote kao što su rad i čestitost Danas je velika pogibelj umor poštenih, rekao je prije više od pola stoljeća papa Pio XII. Njegove riječi i u našoj suvremenosti zvuče tako aktualno, a posebno u hrvatskom kontekstu. Velika je opasnost za razvoj i stabilnost Hrvatske, za mogućnost da se uopće nešto bitno promijeni, upravo zamor onih pozitivnih snaga u ovome društvu, zamor ljudi koji nisu odustali od ideala, ljudi koji se nisu prodali, koji nisu izgubili ni obraz ni dušu i koji vjeruju da se poštenim putem može nešto učiniti. Umor poštenih, i rekao bih, rezignacija poštenih u Hrvatskoj velika je pogibelj za Hrvatsku.

Nijedna Vlada do sada nije stvorila stvarne uvjete da se poštenim radom i stručnošću nešto značajno može ostvariti, a da pošten čovjek ne upadne u slijepu ulicu korupcijske pragmatike koja vlada na svim razinama. Korupcijski mentalitet se raširio kao tumor i sve je manje zdravog društvenog tkiva. Mnogi čestiti ljudi se rezignirano povlače i odustaju jer se osjećaju bespomoćni pred navalom divljeg kapitalističkog instinkta. Ono što običan smrtnik mora čekati godinama zapetljan u močvari lokalnih birokratskih zapetljaja, građevinska i svaka druga mafija ostvaruje preko noći. ˆˆovjek koji ide legalnim putem, postaje frustriran jer vidi da se vrata otvaraju samo magičnim korupcijskim znakovima. Hrvatsko društvo se prilagodilo nemoralnom načinu rezoniranja. Sve što političari govore o suzbijanju korupcije obične su floskule. Ništa se bitno nije promijenilo. Mafijaški klanovi vladaju svugdje, u trgovini, športu, politici, građevinarstvu, medijima. Hrvatska je veliko gradilište, samo je pitanje kakvo gradilište, što se gradi, tko gradi i po kojim cijenama. Urušavanje zgrada u Zagrebu nosi u sebi neku zlokobnu simboliku za cijelo društvo. Nešto je u temeljima trulo. Razotkrivaju se anomalije sustava koji se urušava jer se sve bazira na starom neokomunističkom korupcijskom voluntarizmu i kapitalističkoj grabežljivosti – jedan zastrašujući spoj koji je moguć samo ovdje.

Pokušava se provesti ozbiljna reforma školstva, pokušava se stanovništvo educirati i osvijestiti o potrebi znanja i obrazovanja, ali će proći još barem jedan ili dva naraštaja dok se ne dočekaju vidljivi pozitivni pomaci na razini cijelog društva. Još uvijek smo društvo u kojemu obrazovanje, kompetencija, stručnost i kultura ne znače ništa u općim probicima. Jedan agresivan i polupismeni, pokvareni primitivac, s dobrim klanskim političkim i gospodarskim vezama može činiti što ga volja, može se obogatiti preko noći, može odlučivati o lokalnoj politici, poslovima i urbanom planiranju, a da mu nitko ništa ne može. Mnogi takvi tipovi obično služe kao paravan određenim skupinama nataloženim oko velikih projekata i poslova koji su danas najveći u građevinarstvu i trgovini. Sve drugo kao da je podređeno toj društvenoj pohlepi i trčanju za velikim profitima.

I kultura, i školstvo, i moral, i budućnost mladih i egzistencija hrvatskih obitelji, sve je to u drugom planu u odnosu na interese hrvatskih grabežljivaca koji grade oko nas zgradurine i velike poslovne komplekse. Podignuli su cijenu stanova do frustrirajućih iznosa koji samo mogu obeshrabriti jednu prosječnu hrvatsku obitelj. Je li pošten čovjek u današnjem ciničnom svijetu doista Don Kihot? Naivno i dalje vjerujem da nije. Zasićenost i umor od zla koje nas okružuje, i na koje oportuno većina pristaje svojim prilagodbama, može uroditi kako ravnodušnošću i odustajanjem, tako i novom snagom, energičnom akcijom da se nešto promijeni. Proces preobražaja i promjene nije ni lak ni brz, to je dug put kojeg treba proći, ali odnekud već jednom treba početi, treba ljudima vratiti nadu i vjeru u poštenje, u nešto što je nekada u našem običnom puku bilo na cijeni kao najveća vrijednost: rad i čestitost.

Zoran Vukman
Hrvatsko slovo

{mxc}