Milan Ivkošić u svojoj kolumni u Večernjem listu komentira stanje opće nezainteresiranosti velikog dijela hrvatske javnosti za pregovore s EU. Tu se naime, ne radi samo i isključivo o pregovaranju već i o mnogim drugim stvarima koje su usko vezane za tu tematiku, a izazivaju slabu ili nikakvu reakciju u Hrvatskoj (prisjetimo se presude vukovarskoj trojci, ili posljednje u nizu parade oko proglašenjsa ZERP-a). Postavlja se pitanje zašto je to tako? Zašto je na sramotnu presudu iz Haaga reagirao javno tako mali broj građana, a činjenica da će taj sud sada i tužiti državu Hrvatsku, širu javnost ostavlja hladnom? Vjerojatno se radi o letargiji koja je obuzela narod kao posljedica nemoći da se bilo što od toga promjeni. I to je zapravo od svih udaraca pristiglih iz Europe - onaj najgori. Zastrašujuća je pomisao da su ljudi zbog servilnosti politike koja se već duži niz godina vodi na ovim prostorima otupjeli na bogohulne i nevjerojatne zahtjeve i ustupke koji se od njih i njihove države traže. Politika i političari se mjenjaju, no ako narod nije motiviran i nema snage ni volje da se nešto promijeni tko će to učiniti? Sve dok većina ne shvati samu bit demokracije, a to je upravo mogućnost promjene onog što evidentno nije dobro, dok u svojim glavama ne napuste na žalost duboko ukorjenjeno shvaćanje i odanost jednoj stranci kroz čitav život, bez obzira kako i koliko ona svoju politiku promijenila - ne će biti dobro.

M. M. B. 

Narod koji spava

Milan Ivkošić u svojoj kolumni u Večernjem listu komentira stanje opće nezainteresiranosti velikog dijela hrvatske javnosti za pregovore s EU. Tu se naime, ne radi samo i isključivo o pregovaranju već i o mnogim drugim stvarima koje su usko vezane za tu tematiku, a izazivaju slabu ili nikakvu reakciju u Hrvatskoj(prisjetimo se presude vukovarskoj trojci, ili posljednje u nizu parade oko proglašenjsa ZERP-a). Postavlja se pitanje zašto je to tako? Zašto je na sramotnu presudu iz Haaga reagirao tako mali broj ljudi, a činjenica da će taj sud sada i tužiti državu Hrvatsku, širu javnost ostavlja hladnom? Vjerojatno se radi o letargiji koja je kao posljedica nemoći da se bilo što od toga promjeni obuzela narod. I to je zapravo od svih udaraca pristiglih iz Europe – onaj najgori.

Zastrašujuća je pomisao da su ljudi zbog servilnosti politike koja se već duži niz godina vodi na ovim prostorima otupjeli na bogohulne i nevjerojatne zahtjeve i ustupke koji se od njih i njihove države traže. Politika i političari se mjenjaju, no ako narod nije motiviran i nema snage ni volje da se nešto promijeni tko će to učiniti? Niti jedna politika nije smjenila samu sebe pa ne će ni ova. Vjerojatno će čitava ova situacija, kao i očiti nedostatak političke alternative – koja dakako postoji, ali je u širim masama gotovo nezamijećena, čak i vrlo slabo dostupna – rezultirati slabijim izlaskom građana na birališta.

Sve dok većina ne shvati samu bit demokracije, a to je upravo mogućnost promjene onog što evidentno nije dobro, dok u svojim glavama ne napuste na žalost duboko ukorjenjeno shvaćanje i odanost jednoj stranci čitav život, bez obzira kako i koliko ona svoju politiku promijenila – ne će biti dobro. Stječe se dojam da se dio stanovništva u skladu s svojim osobnim preferencijama i sklonostima već odavno opredjelio, karikirajmo, za HDZ ili SDP, ne primjetivši, ili ignorirajući činjenicu da se politika tih nekad najrazličitijih stranaka promjenila u toj mjeri, da danas u 90% stvari djeluju kao sijamski blizanci. Evidentna je potreba za «novim» ljudima koji će nadajmo se pružiti i nova rješenja, dok svi zajedno ne postanemo robovi u pravom smislu te riječi.

M.M.B.

Okvir za ropstvo

Kad biste, u povodu druge obljetnice početka pregovora o ulasku Hrvatske u EU, među građanima proveli anketu o tome što se u te dvije godine "ispregovaralo" a što nas još očekuje, dobili biste porazne rezultate. Golemu većinu ti pregovori nikad nisu ni zanimali. Veću pozornost izazivaju tek kad koji dužnosnik EU dade šokantnu izjavu ili kad iz nekoga tijela Unije dođe kakav dramatični zahtjev ili ocjena. Bez tih uzbuđenja, koja - da ne bi umrli od dosade i dangube - najviše podjaruju novinari zaduženi za praćenje odnosa Hrvatska-EU, sijela hrvatskih i europskih birokrata nitko ne bi ni primjećivao. Poslije uhićenja Gotovine više i nema što stvoriti velike napetosti između Bruxellesa i Zagreba. Ako je suditi po sadašnjoj ravnodušnosti građana, posebne zabinutosti ne bi bilo ni kad bi Hrvatska u EU ušla godinu, dvije, tri ili pet kasnije nego što vlast očekuje i priželjkuje. Europa je u Hrvatskoj izgubila negdašnje značenje, koje još živi samo u miljeu politike i medija. Kod običnih građana cvjetovima dobra kićenog značenja Europe kakvim se zabavlja taj milje nikad i nije bilo. S vremenom je pak otuđivanje ciljeva vlasti od interesa građana taj interes umrtvilo i ondje gdje je nekad bio izrazit i gdje je opipljiv.

Tako je, na primjer, u javnosti (a i na zasjedanju Sabora) jedva primijećeno kako iz EU prijete usporenjem pregovora počne li Hrvatska od 1. siječnja iduće godine primjenu ZERP-a na Jadranu. Iz vlasti uvjeravaju da se ta primjena neće odgoditi, ali Hrvatska "ne namjerava zabraniti talijanskim i slovenskim brodovima pristup zoni, nego osigurati da za njih vrijede jednaki uvjeti kao i za hrvatske brodove." Dakle, Unija se naroguši i kad Hrvatska samo želi ravnopravno s njezinim članicama dijeliti ono što bi po međunarodnom pravu moglo biti posve njezino. I gdje su prosvjedi ribara? Gdje je oporba? Gdje su golemi naslovi u novinama? Nema ih. Jer, Hrvatska se navikla na stalne ustupke, poraze i predaje. Tu naviku je s genijalnom slikovitošću i junačkim pozivom na nacionalnu kapitulaciju u saborskoj raspravi o Haagu izrazio dr. Andrija Hebrang. Otprilike je rekao: nama su svijet i Euopa odredili okvir, i kad god se hoćemo uspraviti, udarimo glavom u taj okvir, ali bolje je tako zadobivati kvrge na glavi nego pokušajem razbijanja toga okvira glavu izgubiti.

Možete li ovakvo otvoreno pristajanje na ropstvo zamisliti u parlamentu bilo koje europske zemlje? Ja ne mogu. Zbog takva kapitulantskog držanja koje u Hrvatskoj traje već osam godina, zbog ozračja nemoći što ga, potkupljene "međunarodnim ugledom Hrvatske", stvaraju političke elite, zbog širenja pogubnog uvjerenja da smo bez Europe beznačajni dok je ona za nas sudbonosna, da smo ništa a tek po milosti svjetskih sila nešto, građani su se ohladili prema svemu što nas izvana pogađa. Haaške presude krvnicima Vukovara i Ovčare izazvale su zapravo vrlo slabe prosvjede, u kojima je sudjelovalo vrlo malo ljudi. Ne zato što hrvatski građani ne vide nepravdu i škandaloznost u tim presudama, nego zato što su hrvatske vlasti ima već osam godina dopustile Haagu da bude hrvatski nacionalni kriterij.

Ljudi koji u tih osam godina vode zemlju više su je vodili po volji Europe i Haaga nego svojih građana, a sad ti isti ljudi tim istim građanima siju iluzije da se mogu preinačiti odluke upravo onog suda kojemu su podredili bitne hrvatske nacionalne interese. Zamislite! Sanader bi trebao nešto učiniti govorom u UN-u gdje presude donose isti moćnici koji su ih donijeli u Haagu! Taj govor imat će isti učinak kao i aktiviranje ZERP-a od 1. siječnja. Aktiviranje u korist - članica Europske unije. Čuvaj glavu, izigrani narode!

Milan Ivkošić
Večernji list

{mxc}