Pogažene hrvatske žrtve

Ovih su dana hrvatski vjernici, kao i svi istinoljubivi ljudi, u kušnji malodušnosti koju je izazvao odnos jednoga zemaljskog suda prema zločinima nad braniteljima i hrvatskim ljudima u Vukovaru prije šesnaest godina. Ponovno je u našemu narodu jednodušno progovorio osjećaj i vapaj za pravednošću koju tijekom trpljenja u Domovinskome ratu i nakon njega od onih koji su je trebali promicati i štititi često nismo osjetili. Gaženje istine, odbacivanje pravednosti, zatvaranje srca pred očitim zločinima stvarnost je s kojom se hrvatski čovjek u posljednjim desetljećima morao nositi liječeći rane i čitajući svoju zemaljsku povijest vjerom u Kristov križ... Kao vjernici koji smo preživjeli strahote ratova i lažne pravorijeke sudova različitih boja, mi ne zdvajamo... Koliko li je samo puta izrečena laž o obrani hrvatske domovine, o ljudima koji su sebe žrtvovali, ali i o ljudima koji su na tuđoj patnji i čistoći žrtve prljavštinom zla ispisali svoje ime! U nepravednoj presudi sudjelovali su i sudjeluju i oni koji nisu učinili što su morali učiniti da povijesna istina o hrvatskoj žrtvi ne bude dovedena u pitanje« - rekao je u homiliji na proslavi 10. obljetnice varaždinske biskupije predsjednik HBK kardinal Josip Bozanić.

»Nedostatak jasnog definiranja agresora i žrtve i nepoznavanje konteksta u kojem se zločin dogodio, uz opravdane sumnje u rad tužiteljstva i u manipulaciju dokazima te različitim pritiscima na sud, doveo je do ovakve sramotne presude«, ističe se uz ostalo u izjavi Komisije »Iustitia et pax«, koja također poziva »odgovorne hrvatske institucije da sve učine te zaštite dostojanstvo žrtava, što ponajprije uključuje istinu i pravednost«. Navedene riječi službene Crkve u Hrvatskoj s jedne su strane izraz istinskog suosjećanja sa svima pogođenima haškom presudom, s druge su strane poziv na nepopuštanje opasnom zdvajanju ili malodušnosti, a s treće su strane poziv na otrežnjenje i preuzimanje odgovornosti u hrvatskom društvu što je povijesna istina o hrvatskim žrtvama dovedena u pitanje. 

Nezadovoljstvo, ogorčenje i skandaliziranost presudom Haškoga suda sa svim pogođenima i teško razočaranim hrvatskim građanima u punom smislu dijele i vjernici, osobito katolici, no oni se ne zaustavljaju tek na konstataciji da se dogodila nova šokantna nepravda nego i to povijesno zbivanje pokušavaju razumjeti - kako je istaknuo kardinal Bozanić - iz perspektive vjere u Kristov križ, a to znači da nijedna sudska odluka nije konačni pravorijek, jer križ nije svršetak nego prijelaz u uskrsnuće u kojem pobjeđuju istina, pravda i ljubav. Ljudska moć, kao i ljudska zloba, ipak su ograničeni na povijesno (i to je veoma bolno te se s time ne treba niti smije tek tako pomiriti), a konačni sud svakom čovjeku, svakom nedjelu - kako zločinu u ratu tako i sudskim nepravdama - pridržan je Bogu, jedinom apsolutnom gospodaru povijesti i vječnosti. Ta vjernici, premda se žele i dužni su boriti se svim legitimnim sredstvima protiv svih oblika zla, razumiju da na ovome svijetu nema cjelovite i nepristrane istine ni pravde, kao što su sigurni da će u Bogu ipak pobijediti cjelovita i nepristrana istina i pravda. No, takav vjernički pristup skandaloznoj haškoj presudi nipošto ne isključuje potrebu objektivne analize svega onoga što je dovelo do takvoga ishoda kao i potrebu definiranja, priznanja i preuzimanja odgovornosti svih onih koji su svojim propustima ili pristranim, katkad i zlobnim antihrvatskim djelovanjima doveli u pitanje dostojanstvo hrvatskih žrtava.

Zahvaljujući ljudima koji nisu pogazili svoju savjest, danas je svakome imalo pozornijem pratitelju zbivanja sasvim jasno da se u djelovanju Haškoga suda, prije svakog pokušaja utvrđivanja istine i pravde, odražavaju interesi velikih sila, osobito SAD-a, Velike Britanije i Francuske. Premda svaka sila legitimno definira svoje nacionalne i političke interese i premda je razumljivo da ih onda želi i ostvariti, ostvarivanje tih interesa ipak podliježe civilizacijskim i međunarodnopravnim obvezama - što daje šansu i malim i slabim i možda čak i nepoželjnim novim državama kao što je Hrvatska. Naime, male države, pa i Hrvatska, ukoliko znaju što hoće, tj. ukoliko imaju jasno definirane svoje realne nacionalne interese, mogu se zaštiti od interesa velikih samo pozivanjem na civilizacijske i međunarodnopravne norme. No, može li se tako ponašati i Hrvatska, okovana iznutra, nesposobna postići konsenzus o temeljnim nacionalnim interesima, legalnim i legitimnim, i još općeprihvaćenim u hrvatskoj medijskoj i općoj javnosti?

Presuda Haškoga suda trebala bi biti stoga doživljena kao posljednji poziv na otrežnjenje, na prihvaćanje stvarnosti kakva jest, ali i na pozivanje na odgovornost svih koji su zakazali, bilo zbog svoje naivnosti ili nesposobnosti, bilo zbog izdaje hrvatskih nacionalnih interesa. Kako odgovorni u Hrvatskoj mogu očekivati da će netko izvan Hrvatske poštivati hrvatske žrtve - pogotovo kad se to kosi s legitimnim političkim interesima velikih sila i njihovih partnera - kad sama službena Hrvatska i njezini utjecajni faktori ne cijene hrvatske žrtve? Zar nije Hrvatska dosad sasvim jasno pred čitavom svjetskom javnošću očitovala svoju nedosljednost i neprincipijelnost svojim odnosom prema hrvatskim žrtvama u drugome svjetskom ratu, poraću i komunizmu? Zar Hrvatska ne pokazuje svoj neprincipijelni stav prema hrvatskim žrtvama u velikosrpskoj agresiji, prema svojim legitimnim vojnim akcijama, prema braniteljima? Zar su hrvatski političari toliko naivni ili toliko podložni skrivenim centrima moći da nisu svjesni da politikom više od 5-godišnjeg odlaganja procesuiranja vodećih ljudi bivše JNA na najgori način vrijeđaju istinu i dostojanstvo hrvatskih žrtava?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

{mxc}