Čudesna kronika moći

Knjigu Radovana Karadžića pod naslovom “Čudesna hronika noći” objavila je beogradska nakladnička kuća Igam 2004. godine. Karadžićev pouzdanik i nakladnik Miroslav Toholj, u maniri nekadašnjeg ministra informiranja Republike Srpske, knjizi je odmah odredio mjesto “u istoriji moderne srpske književnosti” ni manje ni više nego “negde između Andrićeve 'Proklete avlije', 'Proljeća Ivana Galeba' Vladana Desnice i 'Tvrđave' Meše Selimovića”, a povukao je i paralele s Kafkinim “Procesom” i Joyceovim “Uliksom”.

Toholj bi, naravno, i Udruzi branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke, koja je prekjučer objelodanila svoju zgroženost otkrićem da se Karadžićeva knjiga prodaje i u Zagrebu, poručio da knjigu najprije pročitaju, pa tek onda protestiraju. No, sve da i jest riječ o romanu za Nobela, već sam Karadžićev portret na polici dovoljan je da u čovjeku izazove osupnutost i zgražanje. Pri tom je ipak o bilo kojoj knjizi o kojoj se bilo što govori uvijek bolje znati više nego manje ili ništa. Svakome tko to želi i koga to doista zanima, Karadžićeva knjiga može biti dodatna građa o profilu ratnog zločinca. O tome, primjerice, ponešto govori već i podatak da je Karadžić svom literarnom drugom ja, psihijatru u gradu S., nadjenuo ime Jakov Crnković.

S druge strane, Hrvatsko je društvo odavno apsolviralo, pa čak i kao svojevrsnu stečevinu civilizacijske zrelosti prihvatilo činjenicu da se u hrvatskim knjižarama, kao i tolikim drugima po svijetu, prodaje Hitlerov ne roman, nego zločinački program ukoričen pod naslovom “Mein Kampf”. Vremenska distanca Hitlera ne bi smjela u bilo kojoj glavi učiniti zločincem benignijim od Karadžića, a kupce “Mein Kampfa” ne propituje se uzimaju li tu knjigu kao povijesnu građu ili štivo svog idola i heroja. Otvorene rane od divljanja Karadžića i njegove bratije u kolektivnoj svijesti jesu svježije, no recite to onima koji u knjižarama gledaju portret autora holokausta u kojem su ubijeni njihovi najbliži. Ili, uostalom, onima koji svakodnevno prolaze Trgom maršala Tita dok se kosti njihovih predaka tek otkopavaju iz jama koje su napunili Titovi partizani.

Pa, ako već knjižaru treba opravdavati što prodaje neku knjigu, u korist Prosvjete na zagrebačkom Cvjetnom trgu treba reći da Karadžića nisu stavili u izlog niti su ga reklamirali. Osim opravdane moralne dvojbe da li kupnjom “Čudesne hronike noći” izravno financira notornog ratnog zločinca i njegov bijeg, motivi svakog kupca Karadžićeve knjige ostaju pitanje njegovoj savjesti. Isto vrijedi i za one u Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta, većinskom vlasniku istoimenog izdavačkog poduzeća i izvrsne knjižare, koji su se odlučili na takav poslovni potez koji nikako nije lišen moralnih dvojbi i političkih konotacija.

Pukom koincidencijom, slučaj otkrića Karadžićeve knjige usred Zagreba dogodio se u vrijeme kada je Zdravko Mamić najjavnije što je mogao, usred Maksimira, pred mikrofonima i kamerama, ispisao najnovije poglavlje svoje čudesne kronike moći. Vrlo svjesno, dakle nipošto nekontrolirano, on je na središnje mjesto izloga vlastita lika i djela isturio još jednu, nipošto prvu, demonstraciju bahatog primitivizma. Bujicu najvulgarnijih, pornografskih uvreda na račun konkretnih osoba i općenito svih svojih kritičara izrekao je ponosno i nedvosmisleno. Pri tom se zaogrnuo plaštem uzvišene i nesebične požrtvovnosti i predanosti Dinamu, Zagrebu i Hrvatskoj. Mamićev je diskurs “Dinamo sam ja, Zagreb sam ja, Hrvatska sam ja, a svi koji me napadaju neprijatelji su tih svetinja”. U mojim očima to je mnogo veća i svakako javnija uvreda svima koji su podnijeli stvarne žrtve za Domovinu.

Prve službene reakcije (ili njihov izostanak) nogometnih organizacija i samoga kluba čiji je Mamić izvršni dopredsjednik, izmotavanje i izvlačenje na nenadležnost već su nova sramota, kao što je strašna i pomisao da neki Mamićeve psovke slušaju sa simpatijama kao tobožnji “glas naroda”. Gdje su granice Mamićeve moći i tolerancije prema njegovu nasilništvu koje nije jednom do sada prelazilo iz verbalnog u fizičko? Treba li taj čovjek jednom, po mogućnosti pred kamerama, vlastoručno nekoga zatući da bi ga se prognalo s bilo kakve javne funkcije? Ili je možda toliko vatrenom Dinamovcu, purgeru i domoljubu s jakim gradsko-političkim i interesnim zaleđem i to dopušteno? Ta bezobrazna njuška u izlogu Dinama, Zagreba i Hrvatske pred naše društvo postavlja mnogo teža i važnija pitanja nego Karadžićeva knjiga na polici neke knjižare.

Branimir Pofuk
Jutarnji list

{mxc}