Uhićenik nepravde

  

Zrinka Vrabec-Mojzeš, ta divovska pojava u hrvatskom novinarstvu, u povijest će medijskih senzacija ući po tome što je proljetos Ivicu Račana pokopala dva tjedna prije nego što je umro. Slušam je danas na Radiju 101 kako s društvom, u izboru pozitivnih i negativnih ”naj” osoba mjeseca, pokapa i Hloverku Novak-Srzić, neduhovito i traljavo, poput centarfora koji je u mladosti davao efektne golove, a sada, debeo i ćelav, u svojim četrdesetima, proizvodi samo znoj i zapuhanost. Osobama koje su izabrali za čerečenje rugaju se baš hitlerovski: sprdaju se s njihovim fizičkim izgledom, imenima i prezimenima, a u stilu negdašnjih albanskih izbora, sto posto slušatelja koji su se javili u emisiju na njihovoj je strani. Naravno, to nitko u lijevo-liberalnoj javnosti neće nazvati govorom mržnje, jer što je govor mržnja – to ta javnost sama određuje, žigoše i hoće sankcionirati. Isti su se dan ti rock-baštinici staljinističkog opanjkavanja mogli pozvati i na svojega istomišljenika Denisa Latina koji u intervjuima Hloverku optužuje zbog negdašnjeg “govora mržnje” koji je pak on sam u HTV-ovoj “Latinici” razvio do savršenstva, dijeleći ljude na anđele na čelu s Mesićem i zlotvore na čelu s Tuđmanom.

Nedjelja 16. 9. - Predizborni strah od rata

“Milanoviću Washington zatvorio vrata”, kaže naslov jednoga novinskog teksta. Amerikanci su mu otkazali posjet State Departmentu jer se zauzima za referendum o ulasku Hrvatske u NATO. “Srbija i Crna Gora politički su i ekonomski potpuno ovisne o Rusiji”, konstruira člankopisac, a činjenica da Amerika svoju bazu s Kosova seli u Rumunjsku i Bugarsku “potvrđuje da je Balkan i formalno prepustila Moskvi”. Kako pak srpski radikali i dalje imaju pretenzija prema Hrvatskoj, a krajnje je neizvjesna budućnost BiH i Kosova, ni oružani sukobi nisu isključeni, pa bi za Hrvatsku ulazak u NATO mogao biti spasonosan. Otkud ta paranoja kad znamo da je i Srbija u Partnerstvu za mir, da se hrvatski političari tako često grle sa srpskim i crnogorskim i iskazuju im potporu za ulazak u EU i NATO? I otkud strah od Rusa koji nam nikad nisu napravili nikakva zla, pa ni cijelo vrijeme rasula Jugoslavije i Domovinskog rata, dok je Zapad JNA i Srbe huškao na agresiju!? Pa otud što se želi što više i ovdje i u inozemstvu ocrniti glavnog Sanaderova rivala Milanovića, i što je tekst objavljen u Slobodnoj Dalmaciji koju je Sanader prodao EPH-u, i što mu je autor Mladen Pleše, Sanaderov prijatelj iz komunizma s kojim je dilao gologuze fotke za magazin “Start”.

U Splitsko-makarskoj nadbiskupiji čak 97 posto osnovaca i 94 posto srednjoškolaca želi na vjeronauk! Postotak na državnoj razini samo je malo niži. Po tim i drugim statističkim podacima o religioznosti zacijelo smo pri vrhu svjetske ljestvice vjerskih, kršćanskih nacija. No kad bi tko neupućen sudio po medijima u Hrvatskoj, pomislio bi da smo pri vrhu svjetske ljestvice po bezboštvu i liberalnoj razularenosti. Pet, šest bljutkovića i udbeškera u tiskanim medijima, nekoliko sotonskih urednika i voditelja na televizijama te nekoliko udruga koje ne izražavaju stajališta ni pet posto stanovništva kadro je posve izokrenuti sliku o bogobojaznosti u zemlji. Vrhunski američki autori poput Huntingtona činjenicu da je njihova zemlja jedna od najreligioznijih u svijetu ističu s velikim optimizmom, jer smatraju da je vjera presudna za opstanak SAD-a. O spasonosnom povratku Bogu u vremenu i svijetu u kojem se gazi po svim svetinjama, a trivijalnosti veličaju do božanstava, pišu Solženjicin, Milosz i druge svjetske veličine. Hrvatski pak perverznjaci za promociju svojih nauma u Hrvatskoj traže i dobivaju podršku europskog moralnog dna ogrezlog u korupciji, pedofiliji i narkomaniji.

Nećemo prihvatiti da ta bomba bude napravljena”, rekao je francuski ministar vanjskih poslova Kouchner. Iranu je zaprijetio ratom, a svijetu poručio da se treba “pripremiti za najgore”. Kad izuzmem međunarodne ugovore, koje najbezočnije krše upravo najmoćniji, ne uspijevam dokučiti niti jedan moralni razlog zbog kojega Iran ne bi smio imati nuklearnu bombu dok je imaju Amerika, Rusija, Britanija, Francuska, Kina, Indija, Pakistan i Izrael. Koji je to bog tu povlasticu potpisao za spomenute zemlje, a nije ju potpisao za Iran? Zašto netko, imajući atomsko oružje, sebe može štititi, a mogućega protivnika strašiti, napadati i porobljavati, dok nekome drugome nije dopušteno imati ista ratna sredstva? Svjetska se javnost već godinama svakidašnjim opomenama Iranu nastoji uvjeriti kako je moralno neupitno što neke zemlje imaju nuklearno oružje, a teški je grijeh što ga i ta zemlja navodno nastoji izraditi. Za svijet bi najbolje bilo da atomsko oružje nitko nema, a to uvjeravanje baštinjenje je najgorega što su Zapad i kršćanstvo imali u svojoj prošlosti: umišljenost da samo oni na ovom svijetu imaju poslanje, da Zemljom oni trebaju vladati i da svakoga tko im se nađe na tom putu treba ubiti. Ukratko: prolijevanje krvi kao jedino nasljedstvo!

Srijeda 19. 9. - Doprinos dijaspore Lijepoj našoj  

Ne bude li vrlo ružno vrijeme, sutra ću u ribolov na Kupu. Skuhat ću pšenicu i njome namamljivati ribu na jednom brzacu na kojem obično nešto i ulovim. No idem li u ribičiju samo zato da štogod ulovim? Istina, kad riba zagrize, a vi povučete flaks i osjetite da je na udici, obuzme vas uzbuđenje možda ravno i slično onome kad osjetite da vam žena kojoj se udvarate uzvraća udvarajući se vama. Ali možda na rijeci, na lijepoj rijeci kakva je Kupa, bilo ili ne bilo ribe, cijelo vrijeme “lovite” njezin tok ispred svojih očiju. Bistra voda neprekidno teče kao krv u vašem tijelu, neprekidno kuca kao vaše srce, i neprekidno na nešto ili o nečemu misli kao i vi na njezinoj obali. Ne jezero, ne more, koje se, koliko god bilo veliko, guši i davi u svome stajanju na mjestu, nego upravo rijeka od svih voda i djecu i odrasle najviše privlači. Tečemo, uvijek tečemo! Satima tečemo zajedno s Kupom, i kad osjećamo da smo se s rijekom sjedinili, odjednom vas, gromoglasno prhnuvši, preplaši jato divljih pataka što se, nevidljivo, uzvodno ili nizvodno bilo pritajilo iza žbuna. Iz iste su duše i taj strah, i radost od koje poskočite kad potone plovak ili zaigra praporac na vrhu štapa, i mir s kojim se, do nestanka, kao da ste iščezli, predajete riječnom, Božjem toku.

 

Milan Ivkošić
Večernji list

{mxc}