Koga to crveni opet dijele?

Ovo je već postalo nepodnošljivo. Svako malo nekakva crvena godišnjica “drugova i drugarica” na kojoj predsjednik Mesić i sada mu već neformalni koalicijski partner Milanović vraćaju na političku scenu stare komunističke parole i to pod plaštem navodnog europejstva. Toliko su počeli rigati ideološku vatru pred koji dan u pulskoj Areni da su ih razgaljeni i dokoni statisti u publici već vidjeli kako s uperenim šmajserom jurišaju na barikade, te na ponovno pokoravanje svih onih koji ne misle kao oni.

Baš u vrijeme kada je velika većina naroda, izmučena od posljedica rata, ali i od svakodnevnih pokušaja prevladavanja osnovnih egzistencijalnih problema dobrano smetnula s uma naše u prošlosti ne tako rijetke međunacionalne podjele i fokusirala svoju pozornost na obične životne teme, takozvane crvene sitne duše ponovno vade ratnu sjekiru i njome prijete neprijatelju. Kakav anakronizam, prizivanje Tita u XXI. stoljeću i njegova totalitarnog, zločinačkog, sustava u isto vrijeme dok biračima tepaju o gotovo bezgraničnim individualnim slobodama na valovima dolazećih europskih i transatlantskih integracija.

Umjesto ustrajavanja na dobrim dijelom zaživljenoj nacionalnoj pomirbi, kakva je bila na djelu sada već onih sjetnih devedesetih, ovdašnja crvena koalicija, iznjedrena trećesiječanjskim osvajanjem vlasti, nema namjeru stati kako bi možebitno stabilizirala i obnovila snagu ovoj izmorenoj naciji, nego po inerciji ustajale partizanštine traži povoda beskrajnim prozivanjima, svađama i podjelama.

Kojoj to demokratskoj Hrvatskoj, na koju se tako olako poziva, predsjednik Mesić nameće Josipa Broza i njegove komunističko-socijalističke trabante kada iz nekakvog naftalina izvlači kojekakve NOB-ove, JRM-ove, ZAVNOH-e i SRP-ove, kada znamo da je upravo J. B. Tito i njegova Jugoslavija upravo hrvatskom narodu i hrvatskoj državi nanijela neusporedivo najviše štete i zla od bilo kojega drugog osvajača i okupatora na ovim prostorima.

Čemu prizivanje “balkanskog krvnika”, kako ga je već okarakterizirala znanstvena svjetska literatura, ako ne uznemiravanju duhova i unošenju nemira u doista krhko nacionalno tkivo koje se tek treba etablirati na razini ravnopravnih i suverenih europskih naroda i džava? Čemu ako ne otežavanju ionako složene hrvatske situacije.Tko se ovdje još poziva i treba pozivati na stečevine komunizma, ako je prije samo godinu dana na razini Europske unije usvojena deklaracija upravo o osudi komunizma kao ideološkog zla, koje je s fašizmom i nacizmom na užasavajući način degradiralo ljudsku vrstu dvadesetog stoljeća više nego što je to prije njih učinio bilo koji sustav i političko uređenje.

Jugoslavenski komunizam, za razliku od krive percepcije koja je ovdje vladala, predstavljajući ga kao tobože najblaži oblik društvenog uređenja na istoku Europe, bio je u biti najokrutniji jer nije dopuštao mirni razlaz bivših jugoslavenskih republika i njihovih naroda kao što se to događalo u nekim drugim zemljama. Imamo li to na umu, onda je krajnje zabrinjavajuće Mesićevo, a i Milanovićevo, inzistiranje na svojevrsnom njegovanju kulta J. B. Tita i njegova antifašizma.

Vraćanje kotača povijesti unatrag netko bi kod Mesića možda protumačio neobvezujuće zbog njegove senilnosti, Milanoviću zbog neznanja i hirovitosti, a što bi ostalo onima koji nasjedaju takvim parolama i ne uče čak ni na vlastitim pogrješkama? Njima, na žalost, ostaje novo srljanje u stare zablude.

Jadranko Bandov
Fokus

{mxc}