Hoće li vlasti imati sluha?

U Zagrebu je 25. i 26. travnja održan iznimno važan međunarodni znanstveni skup o temi »Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine« kao neposredno služenje istini koja je preduvjet i nacionalnog pomirenja i poštenoj politici da bi mogla sanirati predugo otvorene rane. Baš zato skup, koji su zajedno organizirali Komisija HBK-a i BKBiH-a za hrvatski martirologij, Hrvatski institut za povijest i Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, održan je na tragu poticaja pape Ivana Pavla II. koji je pozvao sve narode da popišu svoje mučenike, a temi je pristupio specifično crkveno-vjernički, tj. u otvorenosti istini, bez ikakvih zakulisnih primisli ili nakana te bez ikakve i pomisli na poticanje mržnje ili osvete, ali u traženju »dragulja kršćanstva« iz prošloga 20. »stoljeća mučenika« da bi – kako je na skupu rekao nadbiskup Eterović – oni »bili svjetlokaz kršćanskog svjedočenja i u naše vrijeme«. »Nismo zarobljenici prošlosti nego zaljubljenici uNadbiskup SrakićIstraživanje istine nije premetanje kostiju, kako tvrde neki političari, nego je to izraz humanosti« – doslovno je istaknuo predsjednik HBK-a nadbiskup Srakić u uvodu u skup koji je završen donošenjem devet zaključaka, odnosno devet konkretnih zahtjeva, od kojih se čak sedam odnosi na razna tijela unutar Crkve, a dva na državne vlasti Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine istinu o svom narodu.

Istraživanje istine

Istraživanje istine nije premetanje kostiju, kako tvrde neki političari, nego je to izraz humanosti« – doslovno je istaknuo predsjednik HBK-a nadbiskup Srakić u uvodu u skup koji je završen donošenjem devet zaključaka, odnosno devet konkretnih zahtjeva, od kojih se čak sedam odnosi na razna tijela unutar Crkve, a dva na državne vlasti Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Očito taj međunarodni znanstveni skup bavio se jednom od sudbinskih tema hrvatskoga naroda i suvremenoga hrvatskog društva, no to većem dijelu urednika u medijima u Hrvatskoj nije nimalo bilo zanimljivo niti važno da bi makar minimalno profesionalno informirali javnost što je rečeno ili što je zaključeno na tom skupu.

Takav odnos tih urednika prema tako važnoj i aktualnoj temi jasan je pokazatelj manjka slobode i demokratičnosti, hrabrosti ili zaslijepljenosti urednika koji su još jednom pokušali sakriti istinu, zaboravljajući da je to nemoguća misija jer nikakva politika, ideologija, nikakvo licemjerje ni nepoštenje ne može ubiti istinu. Sprečavanje pune istine o krvavoj prošlosti komunističkoga režima, čak 21 godinu nakon povijesnoga poraza komunističkog režima, nije samo neostvarivi pokušaj zaustavljanja ili vraćanja unatrag kotača povijesti nego je produžavanje otvorenih rana i patnje te produbljivanje jaza u društvu i narodu. Tko god je spreman to činiti svome narodu i svome društvu, konkretnim ljudima, preočito se svrstava na stranu nečovječnosti. Zločin je uvijek zločin, a žrtva je uvijek žrtva, bez obzira na to tko je bio tobože »na pravoj strani«, na pobjedničkoj strani, a tko je bio »na krivoj strani«, na poraženoj strani. Kad god se to načelo ne priznaje i kad se ne poštuje radi partikularnih interesa, očituje se strašno lice nečovještva, nehumanosti.

Sudionici međunarodnoga znanstvenog skupa u prvom od dva zahtjeva vlastima kažu: »Pozivamo državne vlasti u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini da što prije dovrše cjelovit popis žrtava iz Drugoga svjetskog rata i poraća tako da se onemoguće manipulacije žrtvama.« Taj zahtjev ponajprije pretpostavlja, dobronamjerno, dobrohotno ili možda čak pomalo i naivno, da vršitelji državnih vlasti u Hrvatskoj i BiH-u žele spriječiti nastavljanje manipulacije žrtvama odnosno brojem žrtava. Premda bi to trebalo biti neupitno – jer stvarno je demokratska vlast ona koja želi služiti zajedničkome dobru svoje državne i društvene zajednice – mnogo toga među najvišim političarima u obje države pokazuje ne samo nesnalaženje sa suočavanjem s tom prošlošću nego, nažalost, pokazuje i manjak političke volje za utvrđivanje pune i prave istine, a ponekad čak i otvoreno propagandističko svrstavanje na stranu montiranih i u prošlosti dogmatiziranih »istina«. Stvaranje cjelovitoga popisa svih žrtava iz Drugoga svjetskog rata, bez obzira na kojoj strani i u kojoj odori ili bez odore pale, jedina je stvarna rehabilitacija istine, jedino je stvarno iskazivanje pijeteta žrtvama. Hoće li vlasti u obje države imati sluha za to?

Stvarno distanciranje od komunizma

Drugi zahtjev političarima s toga skupa glasi: »Pozivamo državne vlasti u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini da odlučnije djeluju u osudi zločinačke komunističke ideologije te promiču demokraciju i slobodu svake osobe.« Taj zahtjev posebno je aktualan i iznimno važan u Hrvatskoj gdje je na vlasti koalicija s lijevim političkim predznakom. Premda je jasno i povijesno neizbježno da nakon gotovo 50-godišnje vladavine komunizam ne može iščeznuti preko noći niti bez smjene generacija u upravljačkim redovima hrvatskoga društva, baš je iznimna demokratska odgovornost vlade lijevoga centra da se distancira od komunizma, da ga stvarno osudi, da odbaci sve njegove ciljeve, metode i ideološke zasade. Koalicija lijevoga centra svoju vjerodostojnost može afirmirati isključivo stvarnim a ne tek deklarativnim distanciranjem od komunizma u mjeri kao što su od toga zločinačkog projekta distancirane suvremene zapadne političke demokratske stranke lijevoga predznaka.

Pritom nitko ne traži nikakav »progon vještica«, već, kako se kaže u zahtjevu, promicanje demokracije i slobodu svake osobe. Da bi se u Hrvatskoj počela promicati i odlučnije izgrađivati stvarna demokracija, nužno je da vlasti hitno odbace sve brojne obmane u političkom, gospodarskom, kulturnom i općem društvenom životu, da odbace sve manipulacije poput izmišljanja i stvaranja neprijatelja po provjerenoj komunističkoj metodi te da sustavno porade na stvaranju uvjeta za stvarno demokratske izbore promjenom cjelokupnoga izbornog zakonodavstva, uključujući i pravila za referendum.

Ivan Miklenić
Glas Koncila