Zoran Vukman u svojoj je ovotjednoj kolumni iskazao poštovanje Draženu Budiši kao čovjeku i političaru, osvrnuvši se na njegov nedavni intervju: «Dražen Budiša je jedan od rijetkih među njima, za kojega se usuđujem reći da je upravo to - gospodin, da je bio i ostao džentlmen među političarima...» Vukman posebice ističe njegovu nepotkupljivost i principijelnost. I zaista, može se odista reći da ga je upravo ga je određena doza principijelnosti po kojoj se razlikovao od koalicijskih partnera koštala političke karijere. Ipak, u želji da ostvari svoje ciljeve u politici pristajao je i na veće kompromise. Na kraju, u traženju ravnoteže između svojih principa i kompromisa, doživio je potpuni neuspjeh te se povukao iz politike i javnog života.
 
Danas se, pak, samo rijetki usuđuju zastupati otvoreno svoje ideje. I teško da ovakvi pojedinci uopće mogu doći do izražaja kroz zid korumpiranih i samovoljnih političara koji radi ostvarenja vlastitih interesa zaboravljaju sve vrijednosti i ideale. A u svom stremljenju za što većim prostorom koji bi držali u svojim rukama idu toliko daleko da im, primjerice, ni kršenje zakona ne predstavlja granicu pred kojom bi se zaustavili. Oni imaju 'pravno državu'! Time priča za njih završava. I mi "obični građani" imamo pravnu državu, u deklarativnom smislu svakako. Međutim, vrlo često nedostaje njezin praktični oblik. Današnji akteri na našoj političkoj sceni očigledno smatraju da je i to za nas dovoljno. Da li je?
 
Z. D. K. 
 
 
 
Budiša o Mesiću

Korifeji proklamiranih europskih političkih normi zapravo se ponašaju tipično balkanski. Mesićevski.

Teško je u našim političkim okvirima naći jednoga političara za kojega bi se moglo reći da je istinski gospodin. Dražen Budiša je jedan od rijetkih među njima, za kojega se usuđujem reći da je upravo to - gospodin, da je bio i ostao džentlmen među političarima, da je sačuvao obraz i vjerodostojnost među onima koji do obraza i riječi drže koliko i do preklanjskoga snijega. Budiša se povukao u pravo vrijeme, onda kad bi se mnogi na njegovu mjestu prepustili ogorčenim sukobima i prepucavanjima, kad bi se jagmili za lažnu povijesnu slavu i počasna mjesta. On je otišao iz politike da bi živio svoj život. Da bi pokazao da su sam život, čovjek i obitelj iznad politike, a ne da su politika i ideologija iznad života i čovjeka. Kad ideologija zavlada svim porama, nestaje fizionomija čovjeka. A mi upravo živimo u bolesno ideologiziranom društvu, u kojemu se sve gleda crno- bijelo, gube se nijanse čovječnosti, a ona se najviše vidi i osjeća u vedrini običnosti i jednostavnosti života. Političari su kod nas opsjednuti ego-kompleksom, vlastitim mesijanstvom, goni ih strast da budu najveći, najjači, najmoćniji, goni ih opsjednutost sobom, opijeni su vlastitim umišljenim značajem i samoljubljem, goni ih požuda za moći koja prividno nadrasta sam život. Koliko njih je spremno živjeti sasvim običan život uistinu, bez poze? Koliko njih je spremno dijeliti sudbinu onih koje navodno zastupaju? Malo je takvih.

Dražen Budiša je nakon četiri godine javne šutnje dao interview jednom hrvatskom dnevniku. Govorio je bez gorčine, otvoreno i neopterećeno, ne žaleći ni za čim, kao čovjek koji je našao svoj mir i ispunjenje u obitelji, s unucima, i s motikom u ruci koliko i među knjigama. Najviše cijenim ljude koji mogu sve i koji se ničega ne stide, koji ne preziru jednostavan život, žuljeve, i koji ne glume. Budiša upravo takvim stavom pokazuje svoju superiornost lažima, sitničavosti i egocentričnosti političkoga svijeta iz kojega je otišao. Vjerujem mu da uživa u anonimnosti, da mu nije do života u javnosti. Budiša je političar idealist, jedan od zadnjih političkih romantičara koji je uvijek vjerovao u ideje za koje se zalagao i koji je istinski težio općoj dobrobiti. Nadam se, ipak, da takav čovjek, sa svojih 59 godina, i velikim političkim iskustvom, nije zauvijek zatvorio za sobom vrata svog povratka u visoku politiku. Tko zna što nam donosi budućnost?

Politika puno toga razara, ja to, međutim, ne uzimam previše dramatično, kaže Budiša. Istaknuo je jednu veliku anomaliju našeg aktualnog političkog stanja: Pradoks da se često korifeji proklamiranih europskih političkih normi zapravo ponašaju tipično balkanski i antieuropski. I prije negoli je spomenuo Stipu Mesića, bilo je jasno da aludira na njega i politički mentalitet kojeg je ustoličio u godinama na vlasti. Budiša se ne boji reći istinu: "Predsjednik države Stjepan Mesić je danas izvor političke nestabilnosti, a njegova bi dužnost nalagala baš suprotno." Budiša ističe da bi Mesić trebao napustiti dužnost i učiniti uslugu Hrvatskoj. "To se neće dogoditi jer je on poseban fenomen na hrvatskoj političkoj sceni", veli Budiša, jer Mesiću svi plješću čak i kad krši Ustav. Mesić je na neki čudnovat način oslobođen bilo kakve ozbiljnije medijske kritike. Za njega ne treba proglašavati zakon o zaštiti lika i djela, taj nepisani zakon je na snazi u svim vodećim medijima. Što god on napravio, sve je dobro, i nikakve političke konzekvence ne snosi. To najviše govori o političkoj nezrelosti hrvatskoga društva, o nedostatku pravih, nenadziranih kritičkih mehanizama u njemu, u nedostatku njegova intelektualnog i moralnog vitaliteta.

Budiša je upozorio na nešto što mnogi ignoriraju i ne žele vidjeti. Nije trebalo čekati ni pola dana, a već se Mesić oglasio i odgovorio Budiši svojom otrovnom i zlobnom porugljivošću. Kad predsjednik države govori kao porugljivac, koji kapriciozno reagira na svaku kritiku, onda je teško govoriti o kulturi političkoga dijaloga. Mesićeva ironija kojom o Budiši govori, ima prizvuk sirove, šeretske poruge. Budiša je, poručuje Mesić, "krasan čovjek koji se razumije u puno stvari ali ne i politiku, koji takve stvari govori ne zato što ga mrzi nego upravo zato što ga voli, koji nije donio nijednu odluku iza koje je stajao 24 sata itd....." Uzvratio je odmah ad hominem iako Budiša nije govorio o Mesiću kao o privatnoj osobi niti je pokazao da ima išta protiv njega osobno, nego je izrazio mišljenje o Mesiću kao predsjedniku države, i stav da bi on zbog svoje nevjerodostojnosti i ponašanja, trebao otići s te funkcije. Budiša će se vratiti eko-uzgoju povrća, unucima i mirnoj savijesti. A to je neprocjenjivo, važnije od svih rogobatnih političkih egzistencija. Koliko se neki drugi mogu pohvaliti mirnom političkom savijesti, to je veliko pitanje i na kraju krajeva njihov problem, koji je dok su na vlasti, silom prilika i posljedica, i naš problem. Nadam se da će biti više ljudi u Hrvatskoj poput Dražena Budiše koji se ne će bojati javno reći istinu. Njegova riječ je opet odjeknula, što pokazuje da njegova karizma ne blijedi ni u povrtnjaku, ma koliko mu se neki rugali.

Zoran Vukman
Hrvatsko slovo

{mxc}

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.