Neprincipijelno prema "podzemlju«

Hrvatska više ne može biti država bez afera, ali ne samo zahvaljujući medijima koji od afera "žive" nego i zahvaljujući javnosti posve nepoznatim moćnicima koji su spremni na aferaški stup srama pribiti svakoga na javnoj hrvatskoj sceni ukoliko im to na bilo koji način može poslužiti za njihove različite interese.

Poznato je da su hrvatski mediji, uvijek se nađe neki od medija, davno pali na ispitu profesionalnosti da bi prepoznavali falsifikate od vjerodostojnih dokumenata ili da bi prepoznali kad koji moćnik ili skupina želi njima najgrublje manipulirati. Neki od važnijih medijskih djelatnika, osobito urednici, davno su izgubili osjećaj odgovornosti za javnu riječ odnosno svijest da su oni odgovorni za ono što objave a ne izvor, bio javni ili tajni.

Takve okolnosti zapravo su idealne za djelovanje tzv. "podzemlja" koje nije samo ekstremno ili umjereno desničarsko ili ljevičarsko, niti samo političko ili ideološko, nego - uz sve to - uvijek i profitersko te nije slučajna pojava da se upravo nedefinirano, ali u svakom slučaju vrlo šareno "podzemlje" sve više prepoznaje kao važan društveni faktor u suvremenom hrvatskom društvu. A kao društveni faktor to šareno "podzemlje" ima svoje ne samo glasnogovornike nego i izvršitelje na javnoj političkoj sceni, u državnim tijelima i u svim komponentama sudske vlasti. Hrvatska je okovana iznutra, iz svoje utrobe u kojoj caruju vrlo šarene ali moćne skupine koje tvore "podzemlje".

Našavši se i sam na udaru stavljanja na stup srama Predsjednik je - kako je izvijestio Jutarnji list u petak 6. srpnja - izjavio: "Mi imamo vrlo aktivno obavještajno podzemlje koje je zainteresirano za svoje sitne, male nekakve račune." To Predsjednikovo priznanje, koliko god bilo činjenično i istinito, ipak je samo djelomično, parcijalno, jer se odnosi samo na dio "podzemlja", čak samo na dio "obavještajnog podzemlja". Naime, mnogi političari, a isto tako i mnogi urednici u medijima, spremni su prozvati i denuncirati javnosti one dijelove "podzemlja" koji im ne služe, s kojima se idejno, politički, ideološki ili općenito interesno ne slažu, a istodobno su spremni komunicirati kao s najčasnijim osobama s predstavnicima drugih klanova u "podzemlju", tj. s onima iz "podzemlja" s kojima se slažu ili o kojima su čak katkad i ovisni.

Očito u hrvatskom društvu na djelu je neprincipijelni odnos prema "podzemlju", postoje tzv. "loši momci" i "dobri momci", a za zdravo društvo nuždan je principijelan stav: "podzemlje" je dio društva, odmetnut od ustavno pravnoga poretka, koji bi svim legitimnim sredstvima trebalo vratiti u okvire pravnoga poretka. U zdravom društvu i stvarnoj demokraciji nije uobičajeno pregovarati, komunicirati pa ni trgovati s "podzemljem", a posebno je to nezamislivo i nedopustivo na štetu odijeljenosti izvršnih od sudskih vlasti. Ako se to ipak događa, onda je mogući zaključak samo jedan: takvo djelovanje nije čisto, pošteno ni zakonito.

Osobito prepoznatljiva posljedica postojanja i djelovanja šarolikoga i snažnoga "podzemlja" i sprege s pojedincima ili skupinama u tijelima državnih vlasti očituje se u notornoj činjenici postojanja korupcije u suvremenome hrvatskom društvu. Ugodno je svojim promišljanjem iznenadio komentator Jutarnjega lista koji je u članku pod naslovom "Zlato i korupcija" od subote 7. srpnja uz ostalo napisao: "U socijalističkoj Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji vladalo je jednako uvjerenje o raširenosti korupcije kao što vlada u današnjoj Hrvatskoj, što je normalno jer je zemlja koja nije poznavala masovnije privatno vlasništvo prirodno bila podložnija korupciji. Sustav u kojem i o najvećim investicijama odlučuje pojedini državni službenik, ili državno i partijsko tijelo, prirodno mora potonuti u korupciju...

Kao što je korupcija bila raširena u 'visokim' sferama, svijest o korupciji na nižim razinama, dakle na razinama svakodnevnog života, bila je masovna pojava: u vrijeme socijalizma stvorile su se predodžbe o tome da je nemoguće upisati željeni fakultet ili doći na red za operaciju bez plavih kuverti ili snažne veze na pravom mjestu. Korupcija je, dakle, barem na nivou predodžbi, a često i na nivou činjenica bitan, svakodnevni čimbenik funkcioniranja hrvatskog društva unatrag nekoliko desetljeća." Takav stav ugodno je iznenađenje jer se inače gotovo svi problemi sadašnjega hrvatskog društva interpretiraju kao pojave nastale u samostalnoj Hrvatskoj, premda je činjenica da je suvremeno hrvatsko društvo uvelike i bitno uvjetovano posljedicama i mentaliteta i praksâ iz doba komunističkog režima.

I ozakonjenje korupcijskog funkcioniranja društva, o kojem također piše komentator Jutarnjega lista, nije djelo onih snaga u hrvatskoj vlasti koje su se borile za samostalnu hrvatsku državu i za demokratizaciju hrvatskoga društva, nego onih snaga koje su se, prekaljene u komunizmu, znale "prilagoditi" i politički prestrojiti kako bi i u novoj državi mogle zadržati ili steći upravljačke i imovinske povlastice, bilo ostajući na javnoj sceni, bilo djelujući u "podzemlju". Upravo taj sloj hrvatskoga društva, bez razlike na politička, ideološka i druga uvjerenja, svojim grupiranjima, a kasnije i umrežavanjima, bitna su zapreka stvarne demokratizacije hrvatskoga društva kao i uspostave stvarne zakonitosti i pravne države.

Stoga bi istina o nečasnim običajima iz razdoblja komunizma kao i istina o kriminalu, neovisno o bilo kojem uvjerenju, trebala neumorno zapljuskivati hrvatsku javnost, a hrvatske vlasti na svim razinama trebale bi zastupati isključivo jedinstven i principijelan stav prema "podzemlju" bez obzira na sve razlike u njegovim grupacijama.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

{mxc}