(Ne)poželjni politički Hrvati

Je li u pravu Mato Arlović kada tvrdi da hrvatski državljani bez obzira na nacionalnu pripadnost trebaju biti politički Hrvati ili su bliži istini neizbježni talijanski brend u Hrvatskoj Furio Radin i s njim u čestom društvu “jmbg” srpske zajednice u Hrvatskoj Milorad Pupovac kad odgovaraju da je ta teza zapravo “poziv na asimilaciju” i da je Arlović faktički ksenofob?

U normalnoj državi ova je tema apsolvirana, no u zemlji u kojoj je čelnik IDS-a više negoli znakovito najavio da ubuduće povezivanje zemalja na Jadranu vidi kroz svojevrsni “jadranski parlament”, pa tu zlokobnu najavu nitko nije zamijetio, u zemlji u kojoj istom provincijalnom šutnjom biva ogrnuta sramota da Slovenci na tisuće Hrvata mogu prisluškivati jer smo im to omogućili pretvorbenim idiotizmom, u zemlji u kojoj ministar obrane kad isplaćuje plaće svojoj vojsci mora zamoliti talijansku banku da nakon podrobnog uvida u tu isplatu isplati plaću jer ozbiljne nacionalne banke nemamo, u takvoj zemlji dilema s kojom se muče Arlović i Pupovac traži osvrt!

Pitanje nije nezanimljivo: trebaju li hrvatski državljani druge nacionalnosti tu nacionalnost primarno tretirati kao kulturološku dimenziju koja na političkoj razini znači posvemašnju izjednačenost s nacionalnom većinom u privrženosti državi u kojoj žive i posvemašnju izjednačenost s političkim i nacionalnim ciljevima države u kojoj žive? Ili, kako očito misle Pupovac i Radin, da manjine u Hrvatskoj ne samo da ne trebaju biti “politički Hrvati” nego od toga trebaju bježati jer taj termin znači njihovu asimilaciju?

Ali, ako hrvatski Srbi nisu politički Hrvati, što bi mogli biti a da ujedno iskazuju identičnu privrženost državi u kojoj žive kao i većina koja ponosno nosi obilježje političkog hrvatstva? Ako primjerice Srbi u Hrvatskoj nisu politički Hrvati, kako se ponašaju u sukobima Hrvatske i Srbije?

Ako Talijani u Hrvatskoj nisu politički Hrvati, trebaju li šutjeti (kao što šute) kad talijanski predsjednik odlikuje metafore talijanske fašističke vlasti iz Drugog svjetskog rata u Zadru ili pak kao politički Hrvati trebaju protiv toga ustati? Socijalizirani Arapin u Parizu jest politički Francuz i to se podrazumijeva, kao što je socijalizirani Indijac u Londonu politički Britanac! Što je Hrvat u Americi ako ne politički Amerikanac? I ta činjenica ne zadire u njegova nacionalna prava!

Suprotna teza zida temelje neobično opasnoj opciji o podvojenoj lojalnosti, a ona je tim opasnija što je izgovorena na brdovitom Balkanu. Hrvatski Srbi koji su primjerice listom ustali protiv Savke i Tripala učinili su to stoga jer nisu bili politički Hrvati! Da su to bili, stali bi uz bok Hrvatima koji su tražili devize od Beograda. Srbi koji su u Domovinskom ratu bili politički Hrvati ili su otišli u hrvatsku vojsku ili su se pasivizirali, oni Srbi koji ultimativno nisu bili politički Hrvati stali su uz Martića. Što im poručujemo danas kad im Pupovac kaže da ne moraju biti politički Hrvati? Trebaju li Srbi kao politički Hrvati sudjelovati u podizanju spomenika Tuđmanu u Plaškom? Kao politički Hrvati da, jer je Tuđman utemeljitelj hrvatske države!

Pupovčeva teza da Srbi u Hrvatskoj ne moraju biti politički Hrvati koja akademski eventualno može izdržati raspravu u klubu retoričara, na terenu nosi tešku odgovornost! Jer, Pupovac zna da je Plaški 1945. bio sklon četništvu, pa je tom četništvu ostao odan i 1991. Reći danas da hrvatski Srbi ne moraju biti politički Hrvati realno u taj prostor znači poslati signal da povijesnih promjena svjetonazora ne mora biti! Niste nikad bili politički Hrvati, ne morate to biti ni danas! U ruralnim krajevima od te teze do slogana ”ovo je Srbija” manje je od pola koraka.

Tihomir Dujmović
Večernji list

{mxc}