U uredničkom komentaru Glasa Koncila Ivan Miklenić izdvojio je tri razloga za posebnu zabrinutost. Osim primjera Mislava Bage koji je navijačkim ponašanjem u izbornoj noći jasno demonstriraona kojoj civilizacijskog razini se nalazi HRT, i pjesama koje su se čule iz šatora SDP-a u izbornoj noći, čime je "druga po snazi hrvatska politička stranka pokazala da ni šesnaest godina nakon uspostave hrvatske države i oslobađanja od komunizma nema jasan stav niti prema Jugoslaviji niti prema Hrvatskoj, niti prema komunizmu niti prema demokraciji", Miklenić se osvrnuo i na igre oko mandatara Vlade. "Ako netko razloge za takvo anticivilizacijsko ponašanje pokuša tražiti u onome što je široj javnosti poznato, u onome što se događa na javnoj sceni, onda ih ne može otkriti ni prepoznati - jer ih na javnoj sceni - nema. No, ako razloga nema na javnoj sceni, to ne znači da ne postoje razlozi za takvo anticivilizacijsko ponašanje na tajnim scenama na kojima se ne održava predstava nego se sukobljavaju interesi. Sasvim je sigurno da ti razlozi, poznati samo akterima tajnih scena, moraju biti vrlo veliki, vrlo važni kad si pojedine stranke mogu dopustiti čak anticivilizacijsko ponašanje na javnoj sceni. Ako se ti veliki i važni razlozi kriju od javnosti, onda očito nije riječ o promicanju općega dobra hrvatske nacije - jer to ne bi trebalo kriti od javnosti - već o borbi za parcijalne interese - i to je veoma zabrinjavajuće. Ne dolazi li time još jednom do izražaja okovanost hrvatskoga društva iznutra i skrivene snage koje imaju velike svoje interese a ne usude ih se ili ne smiju ih javno očitovati? Nije li to čvrst i jasan pokazatelj zastoja u procesu demokratizacije i nije li to ozbiljan razlog za zabrinutost?"

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo kratki osvrt autora Danijela Pačića, na prošlotjednu emisiju Latinica čija je glavna tema bila karizma. Cijela emisija potrošena je na nekoliko nepotrebno dugih i već viđenih priloga. Posebice se to odnosi na već toliko puta prožvakano ponavljanje priča o karizmi Josipa Broza i hvalospjeva o njegovom političkom i diplomatskom značaju. "Tema o karizmi je čak i jamčila odsustnost patetike, toliko tipične za izdanja te emisije u posljednjih nekoliko godina. Na žalost, Latin je učinio nemoguće. Emisiju s potencijlno atraktivnom temom učinio je dosadnom. Prvih pola sata se bavio već bezbroj puta obrađenom karizmom Josipa Broza, uz pomoć priloga gdje su Brozovi prijatelji i suradnici gledateljstvu svjedočili o njegovoj silnoj dobroti, duhovitosti i zgodnim anegdotama u susretima s raznim državnicima, monarsima i njegovim prijateljima despotima sa svih strana svijeta. Da te zgode i nezgode iz života druga Tite već ranije nismo slušali u stotinama različitih verzija, sve je to moglo biti i duhovito. Ovako se sve činilo kao vječiti deja vu".

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo urednički komentar Nenada Piskača o fenomenu trenutne postizborne situacije u Hrvatskoj. Piskač komentira kako se slična stvar dogodila i na prethodnim parlamentarnim izborima 2003. godine. Naime, HDZ je i tada dobio relativnu većinu, no Račan je priznao pobjedu, iako je HNS-ova Vesna Pusić i tada – kao i sad, tražila formiranje Vlade ljevice. No u odnosu na prošle izbore postoji ipak i značajna razlika. Za razliku od birača koji su tada odlučili tko će preuzeti vlast, ovog je puta dirigentsku palicu u svoje ruke preuzeo predsjednik Mesić, a nama ostaje da vidimo kako i na koji način će izvedbu privesti kraju. "U trenutku dok ovo pišem, stvaraju se, dakle, dvije vlade, premda izborni pobjednik ima deset mandata više od izbornog gubitnika. Milanović za razliku od Sanadera ne dobiva potporu i čestitke inozemnih čimbenika. Bit će da vani ipak priznaju temelje izborne matematike. Njegova je jedina potpora Mesićev zabrinuti politbiro s Pantovčaka, koji mimo izbornih rezultata zahtijeva „vjerodostojan dokaz o parlamentarnoj većini“." Može se još dodati kako čestitke inozemnih čimbenika, odnosno njihova glasno iskazana volja, odista mogu biti odlučujući faktor koji će konačno presuditi tko će biti novi mandatar hrvatske Vlade. Kako na sramotu nacije, tako kao i potpuno nepotrebni dug koji će trebati četiri godine vraćati.(mm)

 

 

S portala Liderpress.hr donosimo komentar Tončija Tadića o problematici proglašenja zaštićeno ekološko ribolovnog pojasa od strane države Hrvatske. Taj je fenomen sad već postao «vrući krumpir», odnosno svojevrsna kušnja za svaku hrvatsku vladu, pa i za onu buduću koja nikako da dobije mandatara. Tadić između ostalog iznosi temeljne definicije i načela Međunarodnog prava kako bi se u spomenutu tematiku moglo ući dublje i argumentiranije. Također spominje kako je u Saboru prošao njegov prijedlog o proglašenju gospodarskog pojasa iz 2001. godine: "Saborska rasprava o mom prijedlogu iz ožujka 2001. provedena je 9. srpnja 2001., ali unatoč suglasnosti svih da treba proglasiti gospodarski pojas, prevladalo je mišljenje da će to narušiti naše odnose s Italijom i s EU. Glasovanja o tom prijedlogu uopće nije bilo! O njemu se raspravljalo u Saboru i u listopadu 2003., ali je umjesto gospodarskog pojasa proglašen tzv. Zaštićeni ekološko ribolovni pojas ZERP. Zašto? Zato da Talijani ne bi shvatili kako proglašavamo gospodarski pojas - nego njegovu imitaciju s istim ciljevima!? S time da na Međunarodnom sudu pravde moramo dokazivati da je to isto što i gospodarski pojas kako bismo ostvarili ista prava. ZERP ima sadržaje gospodarskog pojasa, ali prema odluci Sabora obuhvaća samo morsku vodu, a ne i morsko dno i podzemlje (kao gospodarski pojas!), tj. ne preklapa se s epikontinentalnim pojasom, pa je radi tog propusta moguće da razgraničenje ZERP-a možda neće slijediti crtu sredine".

 

 

Iz Glasa koncila prenosimo komentar Ivana Miklenića, koji se upustio u kratku, ali zanimljivu analizu podataka o tome koliki je broj onih u Hrvatskoj koji nisu željeli iskoristiti svoje građansko pravo i izaći na birališta. Miklenić navodi neke od mogućnosti uzroka takvog ponašanja, među kojima je po njemu svakako najznačajnije općim razočaranjem građana u političke opcije i ljude koji iza njih stoje: "Objektivni promatrač vrlo lako može naći brojne važne i velike zamjerke svim strankama i opcijama, a ponajprije im se može prigovoriti da se premalo zalažu za konkretno opće dobro hrvatskih građana i da se premalo mijenjaju, premalo poboljšavaju, premalo lišavaju partitokratskih i podobničkih manira. Oni pak koji su izišli na izbore - a koji se ne ubrajaju u zaljubljenike svojih stranaka i opcija (takvi zbog toga nisu ni sposobni vidjeti njihove slabosti te im uvijek daju svoj glas) - uvelike su se poslužili onima najjačim, što im naše izborno zakonodavstvo omogućuje, a to je da budu protiv, da dadnu svoj glas tako da bude protiv stranke ili opcije koja im je antipatična ili opasna".

 

 

Iz prošlog Hrvatskog slova prenosimo komentar Mladena Pavkovića koji se zapitao kako je moguće da se istodobno dok smo se prije nekoliko dana prisjećali žrtava Vukovara i Škabrnje, u Karlovcu u povodu 65. obljetnice utemeljenja 1. korpusa narodonooslobodilačke vojske Hrvatske održava partizansko okupljanje. Proslava obljetnice ljudi koji su nakon Drugog svjetskog rata počinili zločin i masakr nad hrvatskim narodom i koji se više gotovo uopće ne spominje, dok se s druge strane čak i upitni pojedinačni incidenti iz Domovinskog rata stavljaju pod povećalo javnosti i seciraju do najsitnijih detalja. "I dok smo se ponovno prisjećali okupacije Vukovara i Škabrnje, u subotu, 17. studenoga, u Karlovcu su bivši partizani slavili i pjevali «po šumama i gorama», mahali crvenim petokrakama i poput predsjednika Mesića vikali «smrt fašizmu, sloboda narodu». Također su uzdizali JNA, jer nas je ta armija «oslobodila» 1945. Međutim, nitko nije rekao da je to ista armija koja je u velikosrpskoj agresiji počinila i stravične zločine, od Vukovara do Škabrnje, i to – s petokrakom na čelu! Bivši karlovački partizani uvjereni su kako ta petokraka nije ista kao i ona iz 1991.!? Ista je, samo je tada nisu nosili Tito, Bakarić, Mamula, Holjevac, Končar, Pijade i drugi, već Kadijević, Mladić, Šešelj, Šljivančanin, Vasiljević, Adžić i drugi. Mesić je na toj proslavi rekao da je «bilo zločina i na partizanskoj strani, ali to ne smije smetati čistoći antifašističke borbe»".

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo urednički komentar Nenada Piskača, u kojem autor, igrajući se s brojkama zapitao koga ili čega se iz svoje dalje i bliže prošlosti Hrvatska zapravo stidi, a kog poštuje. Tako konstatira da bez obzira na 450 000 pobijenih neposredno prije završetka drugog svjetskog rata (što predstavlja desetinu današnje hrvatske populacije), danas u Lijepoj našoj, šezdeset godina nakon završetka rata ogroman broj ljudi za svoje "zasluge" prima partizanske mirovine: "Ukupno 85.358 mirovina pripada umirovljenim pripadnicima različitih sustava totalitarnog komunističkog režima. Nad njihovim se mirovinama nije provodila nikakva revizija. Nitko ih ne proziva zbog nekoliko zajedničkih zločinačkih pothvata. Istodobno u rujnu 2006. bilo je 44.127 mirovina hrvatskih branitelja i 11.289 mirovina pripadnika Hrvatske vojske. I ti umirovljenici dio su zajedničkog zločinačkog pothvata. Kako je moguće da u Hrvatskoj poslije 60 godina ima više mirovina partizanskih provoditelja zajedničkih zločinačkih pothvata, negoli nedavno završenoga hrvatskog obrambenog oslobodilačkog Domovinskog rata koji je „na ovim prostorima“ trajao dulje negoli Drugi svjetski rat?".

 

 

Iz Večernjeg lista donosimo komentar Milana Ivkošića u kojem se osvrnuo na nekoliko detalja vezano uz parlamentarne izbore održane ove nedjelje u Hrvatskoj. Tako Ivkošić smatra da apsolutnog izbornog pobjednika nema jer se Hrvati u ovom trenutku ne osjećaju pobjednički, a i zato jer je ponuđeni izbor bio prilično loš. «Izuzmemo li nekoliko novih lica, svi sudionici ovih izbora, i kao stranke i kao pojedinci, već su se iskušali. Iskušali su se i u obećanjima koja nisu ostvarili. Iskušali su se i u uveličavanju ostvarenoga. Iskušali su se i u međusobnim optužbama za silne grijehe koje se ni jedni ni drugi nisu usudili sankcionirati ili to nisu htjeli. Iskušali su se i u nedjelotvornu rješavanju i u vještini umanjivanja glavnih problema – nekonkurentna gospodarstva, mnoštva nezaposlenih i golema vanjskog duga. Nijedna od dvije velike stranke uoči ovih izbora nije bila dovoljno jaka za osobitu premoć niti previše slaba da bi doživjela teži poraz».