Iz Večernjeg lista donosimo komentar Josipa Pavičića napisan povodom 40. obljetnice donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koju je neki dan simpozijem obilježila Matica hrvatska. S obzirom na činjenicu kako se ona može gledati i kao početak organiziranog otpora velikosrpskom hegemonizmu koji je završio uspostavom neovisne Republike Hrvatske, a u većini je medija (posebice televiziji) njeno obilježavanje ostalo prešućeno, autor je napisao mali podsjetnik sličnih događaja od nacionalnog značaja koji se kontinuirano prešućuju, a zbili su se u razdoblju od 1945-1990. "Nije baš da ničega nema. Napisane su neke knjige, ali uglavnom memoarskog značaja. Snimljeno je i nešto filmova, no da nije bilo Vrdoljakove “Mračne noći”, mlađi gledatelj ne bi imao pojma o jaucima premlaćenih ispod slika druga Tita. Politički angažirani dramski pisac Šnajder naglo je početkom devedesetih ostao bez inspiracije, a oni koji nisu zašutjeli bacili su se na ismijavanje i ozloglašavanje novog stanja. Televizija i drugi mediji sami nisu zainteresirani za bilo kakav ozbiljan kritički razgovor o godinama socijalizma, ali su uvijek spremni nasrnuti na svakoga tko o tome kritički progovori".

 

 

U svojoj kolumni u Večernjem listu, Tihomir Dujmović komentira nastalu postizbornu situaciju i stanje, te iznosi svoje mišljenje o činjenici koalicija kojih bi se stranaka s obzirom na njihov povijesni put i i razvoj mogla smatrati prirodnijom, ona HSS-a i HDZ-a, ili HSS-a i SDP-a. "Ne radi se samo o tome da je perverzno da HSS sjedi za istim stolom sa strankom čiji su najsvjetliji prethodnici upropastili selo, pokrali seljake pa, ako nekoga ponajprije nose na duši u onim bleiburškim pokoljima, onda su to iznad svega nevini domobrani, mahom čestiti seljaci koji su sve osim odmazde zaslužili. No, i kad se odmaknemo od krvave prošlosti o kojoj istina nije afirmirana, suradnja HSS-a i SDP-a djeluje ubitačno neprirodno".

 

 

Tragom na našem portalu nedavno objavljenog komentara Tko se mača laća... , u kojem smo se osvrnuli na činjenicu kako je političko «rješavanje» Ljube Jurčića samo prvi od očajničkih poteza Milanovića u namjeri da spasi što se spasiti može, sada su se unutar samog SDP-a na široj razini počele zbivati određene indikativne promjene. Tako će, čini se mlađahnom Milanoviću biti poprilično teško zadržati svoju «vruću» fotelju stranačkog lidera, s obzirom na znakovitu šutnju kojom svoje neodobravanje većine njegovih postizbornih poteza izražavaju pripadnici takozvanog starijeg kadra unutar  stranke. Najnovija kap u čaši punoj žuči svakako je njegova indiferentnost i neograđivanje od ekscesa mladih esdepeovaca koji se dogodio u samoj izbornoj noći, kada su stožerom na Iblerovom trgu odzvanjale partizanske i jugoslavenske pjesme (Lice i naličje SDP-a). Tako je Milanovićeva šutnja i unutar dijela pripadnika same stranke shvaćena kao prešutno odobravanje što je dovelo do raspadanja njihova ogranka u Šibeniku. U nastavku donosimo komentar Miroslave Rožanković iz Vjesnika na tu temu. "Ono što nije sam shvatio, sad su mu otvoreno pokazali u šibenskom ogranku - da se neće identificirati s liderom koji se ne ograđuje od grlenog pjevanja jugonostalgičarskih pjesama, omalovažavanja branitelja i poigravanja ljudima za koje nije bilo mjesta na izbornim listama, samo zato što ih je Milanović skrojio po modelu interesne borbe za vlastitu poziciju".(mmb)

 

 

U uredničkom komentaru Glasa Koncila Ivan Miklenić izdvojio je tri razloga za posebnu zabrinutost. Osim primjera Mislava Bage koji je navijačkim ponašanjem u izbornoj noći jasno demonstriraona kojoj civilizacijskog razini se nalazi HRT, i pjesama koje su se čule iz šatora SDP-a u izbornoj noći, čime je "druga po snazi hrvatska politička stranka pokazala da ni šesnaest godina nakon uspostave hrvatske države i oslobađanja od komunizma nema jasan stav niti prema Jugoslaviji niti prema Hrvatskoj, niti prema komunizmu niti prema demokraciji", Miklenić se osvrnuo i na igre oko mandatara Vlade. "Ako netko razloge za takvo anticivilizacijsko ponašanje pokuša tražiti u onome što je široj javnosti poznato, u onome što se događa na javnoj sceni, onda ih ne može otkriti ni prepoznati - jer ih na javnoj sceni - nema. No, ako razloga nema na javnoj sceni, to ne znači da ne postoje razlozi za takvo anticivilizacijsko ponašanje na tajnim scenama na kojima se ne održava predstava nego se sukobljavaju interesi. Sasvim je sigurno da ti razlozi, poznati samo akterima tajnih scena, moraju biti vrlo veliki, vrlo važni kad si pojedine stranke mogu dopustiti čak anticivilizacijsko ponašanje na javnoj sceni. Ako se ti veliki i važni razlozi kriju od javnosti, onda očito nije riječ o promicanju općega dobra hrvatske nacije - jer to ne bi trebalo kriti od javnosti - već o borbi za parcijalne interese - i to je veoma zabrinjavajuće. Ne dolazi li time još jednom do izražaja okovanost hrvatskoga društva iznutra i skrivene snage koje imaju velike svoje interese a ne usude ih se ili ne smiju ih javno očitovati? Nije li to čvrst i jasan pokazatelj zastoja u procesu demokratizacije i nije li to ozbiljan razlog za zabrinutost?"

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo kratki osvrt autora Danijela Pačića, na prošlotjednu emisiju Latinica čija je glavna tema bila karizma. Cijela emisija potrošena je na nekoliko nepotrebno dugih i već viđenih priloga. Posebice se to odnosi na već toliko puta prožvakano ponavljanje priča o karizmi Josipa Broza i hvalospjeva o njegovom političkom i diplomatskom značaju. "Tema o karizmi je čak i jamčila odsustnost patetike, toliko tipične za izdanja te emisije u posljednjih nekoliko godina. Na žalost, Latin je učinio nemoguće. Emisiju s potencijlno atraktivnom temom učinio je dosadnom. Prvih pola sata se bavio već bezbroj puta obrađenom karizmom Josipa Broza, uz pomoć priloga gdje su Brozovi prijatelji i suradnici gledateljstvu svjedočili o njegovoj silnoj dobroti, duhovitosti i zgodnim anegdotama u susretima s raznim državnicima, monarsima i njegovim prijateljima despotima sa svih strana svijeta. Da te zgode i nezgode iz života druga Tite već ranije nismo slušali u stotinama različitih verzija, sve je to moglo biti i duhovito. Ovako se sve činilo kao vječiti deja vu".

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo urednički komentar Nenada Piskača o fenomenu trenutne postizborne situacije u Hrvatskoj. Piskač komentira kako se slična stvar dogodila i na prethodnim parlamentarnim izborima 2003. godine. Naime, HDZ je i tada dobio relativnu većinu, no Račan je priznao pobjedu, iako je HNS-ova Vesna Pusić i tada – kao i sad, tražila formiranje Vlade ljevice. No u odnosu na prošle izbore postoji ipak i značajna razlika. Za razliku od birača koji su tada odlučili tko će preuzeti vlast, ovog je puta dirigentsku palicu u svoje ruke preuzeo predsjednik Mesić, a nama ostaje da vidimo kako i na koji način će izvedbu privesti kraju. "U trenutku dok ovo pišem, stvaraju se, dakle, dvije vlade, premda izborni pobjednik ima deset mandata više od izbornog gubitnika. Milanović za razliku od Sanadera ne dobiva potporu i čestitke inozemnih čimbenika. Bit će da vani ipak priznaju temelje izborne matematike. Njegova je jedina potpora Mesićev zabrinuti politbiro s Pantovčaka, koji mimo izbornih rezultata zahtijeva „vjerodostojan dokaz o parlamentarnoj većini“." Može se još dodati kako čestitke inozemnih čimbenika, odnosno njihova glasno iskazana volja, odista mogu biti odlučujući faktor koji će konačno presuditi tko će biti novi mandatar hrvatske Vlade. Kako na sramotu nacije, tako kao i potpuno nepotrebni dug koji će trebati četiri godine vraćati.(mm)

 

 

S portala Liderpress.hr donosimo komentar Tončija Tadića o problematici proglašenja zaštićeno ekološko ribolovnog pojasa od strane države Hrvatske. Taj je fenomen sad već postao «vrući krumpir», odnosno svojevrsna kušnja za svaku hrvatsku vladu, pa i za onu buduću koja nikako da dobije mandatara. Tadić između ostalog iznosi temeljne definicije i načela Međunarodnog prava kako bi se u spomenutu tematiku moglo ući dublje i argumentiranije. Također spominje kako je u Saboru prošao njegov prijedlog o proglašenju gospodarskog pojasa iz 2001. godine: "Saborska rasprava o mom prijedlogu iz ožujka 2001. provedena je 9. srpnja 2001., ali unatoč suglasnosti svih da treba proglasiti gospodarski pojas, prevladalo je mišljenje da će to narušiti naše odnose s Italijom i s EU. Glasovanja o tom prijedlogu uopće nije bilo! O njemu se raspravljalo u Saboru i u listopadu 2003., ali je umjesto gospodarskog pojasa proglašen tzv. Zaštićeni ekološko ribolovni pojas ZERP. Zašto? Zato da Talijani ne bi shvatili kako proglašavamo gospodarski pojas - nego njegovu imitaciju s istim ciljevima!? S time da na Međunarodnom sudu pravde moramo dokazivati da je to isto što i gospodarski pojas kako bismo ostvarili ista prava. ZERP ima sadržaje gospodarskog pojasa, ali prema odluci Sabora obuhvaća samo morsku vodu, a ne i morsko dno i podzemlje (kao gospodarski pojas!), tj. ne preklapa se s epikontinentalnim pojasom, pa je radi tog propusta moguće da razgraničenje ZERP-a možda neće slijediti crtu sredine".

 

 

Iz Glasa koncila prenosimo komentar Ivana Miklenića, koji se upustio u kratku, ali zanimljivu analizu podataka o tome koliki je broj onih u Hrvatskoj koji nisu željeli iskoristiti svoje građansko pravo i izaći na birališta. Miklenić navodi neke od mogućnosti uzroka takvog ponašanja, među kojima je po njemu svakako najznačajnije općim razočaranjem građana u političke opcije i ljude koji iza njih stoje: "Objektivni promatrač vrlo lako može naći brojne važne i velike zamjerke svim strankama i opcijama, a ponajprije im se može prigovoriti da se premalo zalažu za konkretno opće dobro hrvatskih građana i da se premalo mijenjaju, premalo poboljšavaju, premalo lišavaju partitokratskih i podobničkih manira. Oni pak koji su izišli na izbore - a koji se ne ubrajaju u zaljubljenike svojih stranaka i opcija (takvi zbog toga nisu ni sposobni vidjeti njihove slabosti te im uvijek daju svoj glas) - uvelike su se poslužili onima najjačim, što im naše izborno zakonodavstvo omogućuje, a to je da budu protiv, da dadnu svoj glas tako da bude protiv stranke ili opcije koja im je antipatična ili opasna".