Iz Hrvatskog slova donosimo komentar Nenada Piskača o pozadini medijskoga prešućivanja obilježavanja Dana dr. Franje Tuđmana u  Velikom Trgovišću, kao simbola općeg trenda takozvane detuđmanizacije koji trenutno prevladava u Hrvatskoj. Paralelno s time, postavlja pitanje na koji način danas sa Stjepanom Mesićem, za razliku od Tuđmanova vremena, zaista funkcionira Hrvatska. Izdvajamo: "Nije li vrijeme da lakrdiju pod šifrom „detuđmanizacija“ spremimo u ropotarnicu nepotrebnih nam floskula? Taj se proces detuđmanizacije provodi od kad je Tuđman ušao u javni prostor sa svojim knjigama, dakle, još u vrijeme Jugoslavije. Eskalirao je kad su Tuđmanovu političku sintezu komunisti u Hrvatskoj proglasili „opasnom namjerom“. Komunistička logika prevladava i danas većinom medijskoga prostora. Pa ipak, Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća, ne mogu se jednostavno ideološki svesti pod šifru „opasne namjere“, stoga su prešućeni."

 

 

Iz Večernjeg lista, odnosno Vjesnika, prenosimo dva komentara koji se po svome sadržaju mogu podvesti pod zajednički nazivnik. Točnije, tema i jednog i drugog su manijakalni pokušaji dijela današnje politike potpomognute medijima da na svaku, primjerice obljetnicu rođenja ili pak smrti prvog predsjednika Hrvatske Tuđmana ili pak bivšega ratnoga ministra Gojka Šuška diskreditiraju njihov lik i djelo na svaki mogući način. Izdvajamo: "Tako je i ovogodišnji Tuđmanov rođendan iskorišten za ostrašćene napise u kojima ga se pokušava politički diskreditirati kako bi se umanjila njegova važnost u novijoj hrvatskoj povijesti. Međutim, s obzirom na to da se pritom umjesto činjenicama uglavnom služe konstruiranim dokazima koji su već prokazani kao lažni (»Ashdownova salveta« i slični obavještajni uratci) i ne čudi što takvim pristupom najviše štete sebi dodatno srozavajući svoj ugled. Samom Tuđmanu teško mogu nauditi jer iza njega stoje povijesno opipljivi rezultati koji ga svrstavaju među najveće hrvatske državnike."

 

 

Iako smo jučer i sami primijeti kako je dopis direktora programa Domagoja Burića vezan uz ljetnu HRT-ovu emisiju "30 u hladu" u kojem se traži više nacionalne simbolike bio nespretno sročen [Tračak razuma na HRT-u], cijeli slučaj znatno je prerastao okvire koji bi bili normalni i na žalost dobio ne toliko neočekivani nastavak. Iako bi se o samom načinu na koji je Burić svoje ideje prezentirao dalo, dakle, raspravljati, to ne umanjuje suštinu problema. A to je kronični nedostatak nacionalnoga na onome što bi trebala biti nacionalna televizija. A da na HRT-u radi mnogo onih koji se s takvom politikom slažu, najbolje pokazuje peticija kojom se traži da se osim HND-a i Programskog vijeća HRT-a na Burćev domoljubni dopis očituju i glavni ravnatelj HRT-a Vanja Sutlić te Blago Markota. Novinari, urednici, realizatori i producenti u prigovoru tvrde da je Burić povrijedio profesionalni dignitet svih koji su tijekom tri godine bili uključeni u realizaciju projekta “30 u hladu”. No, kada se pogleda lista potpisnika, na njoj se nalaze i osobe o čijem je profesionalnom dignitetu odista deplasirano govoriti. Zato listu potpisnika treba tumačiti prvenstveno kao politički motiviranu, a pozivanje na profesionalizam shvatiti tek kao smokvin list.(mmb)

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo komentar Mladena Pavkovića o liku, djelu i podrijetlu predsjednika SAB-a Hrvatske Ivanu Fumiću, bivšem vojnom sucu i posljednjem komunističkom sekretaru pravosuđa, koji može pripomoći u stvaranju realne slike kako o tom čovjeku tako i o pozadini njegovih namjera. Izdvajamo: "A tko je zapravo Fumić? Prema životopisu, rođen je 26. prosinca 1930., a već 18. kolovoza 1942. stupio je u narodnooslobodilački pokret. Dakle, kao dječak ideološki je sazrio, a takvih "junaka" bilo je u partizanima kao "mladog graha". Boško Buha, jedna od najvećih ikona Drugog svjetskoga rata bio je stariji od Fumića čak četiri godine (r. 1926. u Gradini pokraj Virovitice). Fumić je, ako je suditi po njegovu životnom putu, odmah po dolasku u partizane bio "cijepljen" lažima, a njima se, na žalost, nastavio služiti sve do današnjih dana. Just Ivetac i sam partizanski dragovoljac u jednoj svojoj knjizi među ostalim je napisao da je najveća mana partizana bila laž, kao što je laž bila i marksistička ideologija koja im je bila nametnuta kao najsavršenija religija prema kojoj se društvo trebalo ravnati da bi dohvatilo sreću."

 

 

Iako nedjeljni parlamentarni izbori u Srbiji na prvi pogled nisu donijeli ništa dramatično novoga, barem što se ostvarenih rezultata tiče, reperkusije relativne pobjede Borisa Tadića i njegove pro-zapadne opcije mogle bi u konačnici biti vrlo značajne. Pisali smo kako je odabir takozvane demokratske naspram radikalne strane u Srbiji, ujedno i novi podstrek slovenskoj vanjskoj politici, koja je posljednjih nekoliko mjeseci aktivno angažirana u protežiranju srpskih interesa i njihovom približavanju Europskoj Uniji. Tako na slovenske reakcije i nije trebalo dugo čekati. U priopćenju slovenskog predsjedništva EU početkom tjedna “toplo se pozdravlja jasna pobjeda proeuropskih snaga”. “Ispune li se potrebni uvjeti, kao što je rečeno u zaključcima Vijeća 29. travnja, ovo bi omogućilo Srbiji napredak na njezinu europskom putu, uključujući status kandidata”, kaže se još u priopćenju koje je u ime EU izdalo slovensko predsjedništvo. Priča postaje zanimljivijom, a ujedno i ironičnom ako se u obzir uzme činjenica da će upravo Miloševićeva socijalistička partija, nakon samo osam godina od njegova svrgavanja s vlasti po svemu sudeći biti presudna za sastavljanje "proeuropske" Vlade Borisa Tadića. Da nije tragično bilo bi smiješno.(mmb)

 

 

U Srbiji se tako barem što se raspodjele glasova birača tiče ništa i nije puno promijenilo u odnosu na parlamentarne izbore 2003. godine, pa se može prije govoriti o statusu quo, nego o velikim pobjedama. No, nije trebalo čekati ni 24 sata od zatvaranja birališta u Srbiji a da iz Hrvatske krenu razdragani telegrami s čestitkama. "Europska Srbija jamac je boljeg života i budućnosti Srbije kao moderne demokratske države i dobrog susjeda u regiji koja više nikada neće biti talac prošlosti" - piše u jednom od njih, ostavljajući otvorenim pitanje zašto bi Srbija uopće bila talac prošlosti kada iz te prošlosti baš ništa nije trebala naučiti.  To što će Srbija s "pobjednikom" Tadićem lakše i brže uključiti u regionalne i europske integracije ne znači da se išta promijenilo u Srbiji, nego da će razmjerno lako stići Hrvatsku koja je, za razliku od Srbije, još uvijek talac svoje prošlosti sve dok joj se sudi zbog dva zajednička zločinačka pothvata - što neki lako i prelako zaboravljaju.(mmb,mm)

 

 

Dana 4. ožujka 2004. godine tužiteljstvo međunarodnoga suda za ratne zločine podiglo je optužnicu protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Navedena grupa optužena je za poticanje i raspirivanje političkog, etničkog ili vjerskog razdora, podjele i mržnje, primjenu sile, zastrašivanje i teror, oduzimanje i uništavanje imovine, zatočenje i zatvaranje, prisilno premještanje i deportacija te prisilan rad na području BiH. Iako čitava stvar i nije previše prisutna u hrvatskim medijima, kao da suđenje nije u tijeku ili bar od prevelike važnosti, jer se eto sudi tamo nekim Hrvatima iz BiH. No, situacija je upravo suprotna i veliki su ulozi u igri. Čitav proces inkriminacije Tuđmana i njegove politike preko optuženih Prlića i ostalih uvelike olakšavaju transkripti koje je aktualni predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić iskrcao u Haagu na samom početku svoje «vladavine». Naravno da ta činjenica sama po sebi dovodi Hrvatsku u nemoguću situaciju, odnosno u neravnopravan položaj u odnosu na druge države sudionice u spomenutom ratu, i predstavlja presedan u svjetskim okvirima. Hrvatska je u tom slučaju ravnopravna kao primjerice djevojka koja odlazi na natjecanje za miss svijeta, ali joj prije odlaska netko odreže ruku ili nogu. Također je činjenica da Haag ne posjeduje ni t od transkripata primjerice Miloševića ili Izetbegovića. No, Tuđmanovi su zaslugom domoljuba Mesića na raspolaganju tužiteljstvu koje se istima obilato i služi, često puta izvlačeći pojedine rečenice ili njihove dijelove iz konteksta. Postavlja se pitanje kakvim se imenom može nazvati Mesićeva politika koja je dopustila nedopustivo, a to je da se desetak godina od završetka sukoba apsolutno svi podaci i državne tajne daju na uvid trećima da se njima služe po svom nahođenju? Kako to da je Beograd bio u stanju okrenuti zemlju naglavce kako bi sklopio dogovor s Carlom del Ponte i u svojim namjerama na kraju i uspio jer su dokumenti koji su u konačnici i stigli u Haag u ključnim dijelovima bili zacrnjeni? kako to da nitko nikada nije vidio transkripte primjerice šefova zapadnih zemalja i njihovih planova podjele BiH?(mmb)

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo urednički komentar Nenada Piskača o izostalim reakcijama na napade koji su od strane Ivana Fumića upućeni na račun Katoličke crkve iz Jasenovca. Autor konstatira kako je na zadovoljavajući način reagiralo samo Hrvatsko kulturno vijeće i postavlja pitanje što li će i da li išta uopće poduzeti DORH s obzirom na činjenicu da su ispunjeni elementi za pokretanje predistražnih radnji. Izdvajamo:  "Reagiralo je samo Hrvatsko kulturno vijeće. Jasno, od predsjednika Mesića takvo što ne očekujemo – on je istoga 30. travnja izjavio kako su sve žrtve – žrtve, ali nisu sve žrtve nevine žrtve, i tako dalje, i tako dalje. Očito je cjelokupno hrvatsko društvo nevina žrtva jedne komunističke, ne čak ni neokomunističke, nego čiste komunističke, dakle, totalitarne politike. Jasenovac im služi kao nadomjestak govornice politbiroa CK SKJ. Sve se to događa među ostalim razlozima i zato što u Hrvatskoj nije provedena lustracija, pa nelustrirani ostatci lustriraju povijest, istinu i drže Hrvatsku u blokadi. Darovanu milost hrvatska država skupo plaća i u slučaju kolektivno amnestiranih Srba i u slučaju kolektivnog pomilovanja slugu totalitarnog komunističkog režima. Jedno i drugo nisu „europski standardi“. Komunističkoj politici nespojivoj s demokratskim standardima ništa nije sveto, pa ni jasenovačke žrtve, jer i njih koristi isključivo za svoje ideološke ciljeve i nasrtaje. Fumić i njemu slični nemaju što tražiti u Jasenovcu, jer to spomen-područje nije njihov privatni, sektaški poligon, kojega je čak i Tito, s razlogom, široko zaobilazio."