Iz Hrvatskoga slova prenosimo urednički komentar Nenada Piskača koji ananlizira političku scenu danas, kao uzročno-posljedični niz zbivanja od 2000. godine. Izdvajamo: "Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, nije zadovoljan dosadašnjim dosezima reformiranog HDZ-a, pa je i on bez posljedica u Srbu proslavio četnički ustanak, djelom i riječima pokazavši kako se HDZ može još više reformirati prema SDP-ovim smjernicama. Možda i zato vodeći hadezeovci na godišnjem odmoru čitaju A. Tomića, B. Radakovića, B. Dežulovića – dežurne pisce esdepeove reforme hrvatske Hrvatske, jer reforma, poput revolucije, ne smije stati. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Milanoviću je u drugom planu. Njemu još nije jasno zašto on nije premijer kad bi još bolje provodio istu politiku kao i reformirani HDZ! Trčanje štafete za Titov vječni Dan mladosti, on bi zamijenio četverogodišnjom štafetom po načelu: Četiri godine trči reformirani HDZ, četiri godine nereformirani SDP i tako ukrug. U toj nakani pokušao mu je pomoći i predsjednik Mesić, ali on, koliko god se trudio, ipak nije Tito, premda ga, prema samoupravnom sporazumu poslije mandata očekuju faraonske prinadležnosti, kakve uživa Castro na Kubi i kakve je imao doživotni predsjednik SFRJ."(N.Piskač)

 

 

S Portala Hrvati Amac prenosimo zanimljiv komentar o općem stanju u Gruziji i istini o tamošnjim sukobima kada se o njima ne piše i ne gleda kroz zapadnjačko interesne medijske filtre. Izdvajamo: "Ovih dana rat u Gruziji i oko nje tema je medija, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Traže se se paralele s Kosovom, Hrvatskom ili se pak iz sjećanja izvlače ratovi u kojima mali ljudi gube glave zbog politike koja se pokušava dešifrirati iz novina i s televizijskih ekrana. Na naslovnicama gledamo fotografije izbjeglica u šatorima što posve prirodno izaziva revolt ili barem ogorčenje dok se istovremeno autori članaka pokušavaju baviti moralom politike koja izaziva ovakva stradanja. Kao i obično, i jednako kao što je bio slučaj kad se o našem Domovinskom ratu pisalo u inozemstvu, gotovo nitko nije u stanju napisati ni riječi o stvarnim uzrocima i posljedicama rata. Riječ je uvijek samo o povodu ili povodima sukoba gledanim isključivo kroz filtere zapadnih medija i medijskih interesa ali još više kroz interese politike koja kroz te iste medije dopire do šire publike. Ovaj je autor nedavno proveo gotovo godinu dana u Gruziji i stoga sve što slijedi dio je utisaka prikupljenih kroz to vrijeme."(Spectato)

 

 

Iz Glasnika Hrvatskog uljudbenog pokreta donosimo reagiranje na temu dijametralno suprotnog političkog djelovanja Stjepana Mesića od početka devedesetih godina do danas, što potvrđuju i arhivske snimke njegovih tadašnjih izlaganja. Izdvajamo: "Arhivske snimke nam još svjedoče o tome – kako je Stjepan Mesić veličao NDH-a kao pobjedu: „Mi nemamo razloga nikome se ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata – ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje... Mi nemamo pred kim što klečati. Mi smo već dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja, kada su nam sile Osovine priznale hrvatsku državu. I pobijedili smo kad smo se našli poslije rata za pobjedničkim stolom opet s pobjednicima. U Drugom svjetskom ratu Hrvati su dva puta pobijedili. Ustaše su bili oni koji su željeli hrvatsku državu.“ Mesić je razgolićen u svojoj ljudskoj pohlepi. I dalje on nastavlja smišljeno i sustavno ispiranje mozga Hrvatima."(B. Stojković)

 

 

Iz tjednika Fokus prenosimo komentar Domagoja Ante Petrića koji piše o mnogim ostacima i zarobljenicima takozvanoga Titova kulta koji na području Lijepe Naše još uvijek pokušavaju oživjeti i nastaviti ideale te odavno propale i usmrćene zloguke ideologije. Izdvajamo: "U Hrvatskoj, ova zla koja stvaraju umovi zarobljeni u Titovom kultu i u ovisnosti o beogradskim službama, moći će se odstraniti s našeg obzora snažnim djelovanjem onih koji su inmuni na prijetnje, imuni na razne oblike ucjena, na razne oblike korupcijskih ponuda. Činjenica jest da se ogromna večina hrvatskoga naroda nalazi u toj moralnoj hijerarhiji ljudi, ali ta ogromna većina u mirnodopskim razdobljima pretvorila se je u ''šutljivu i neorganiziranu većinu.'' Crkva bdije nad vjerskim i moralnim vrednotama Hrvata, ali politički Hrvati su ti koji mimo današnjih varki, trebaju jačati duh obrane i građanske svjesti. Zbivanja u Gruziji, prouzročila su blizu naših istočnih granica euforične izjave koje govore o povratku na staro. Koliko je god bolno priznati tu činjenicu, opet postoje strukture koje srednjeročno mogu pokušati takav obrat."(D.A.Petrić)

 

 

Sa internetskih stranica  www.ika.hr donosimo homiliju zagrebačkoga kardinala Josipa Bozanića sa svetkovine Velike Gospe, održane u Mariji Bistrici, 15. kolovoza 2008. godine u kojoj su izraženi jasni odgovori na kritike koje se u poslijednje vrijeme iz usta pripadnika političke elite mogu čuti, a u smislu navodnog pretjeranog miješanja Crkve u politiku. Izdvajamo: "Često nas se proziva da se Crkva previše miješa u politiku. Želim jasno naglasiti da smo to u raznim vremenima imali prilike čuti bezbroj puta, ali da se zbog toga ne ćemo prestati zauzimati za istinu, za čovjeka i dobro društva u kojemu kao kršćani živimo. Mi bez Krista ne možemo, a onaj tko ne može bez Krista, ne može ni bez istine. Ipak, kako bi bilo jasnije o čemu je riječ, naglašavam da upravo oni, koji nam predbacuju takozvano miješanje u politiku, Crkvu guraju u politiku i gotovo sve što se tiče crkvenoga života politiziraju za svoje interese. U tu se svrhu zanemaruju zdrave inicijative Crkve, sprječavaju ostvarivanja naših nastojanja, plaćaju se medijski prilozi koji zdušno promiču antipatičnost prema Crkvi, i obescjenjuju se stvarni uspjesi našega naroda. Kardinal Stepinac, taj dragulj kršćanske europske svetosti, ujedno je i učitelj o tome za kakvu se Europu, u zgodnim i nezgodnim okolnostima, zauzima kršćanin. Imali smo prilike posljednjih mjeseci u nekoliko navrata čuti kako se u Hrvatskoj treba birati ili se biralo između Crkve i Europe, te da se stoga izabire – Europa!? Pitam se što je u toj umjetno stvorenoj dilemi Crkva, a što Europa, jer u suštini ne radi se ni o Crkvi, niti o Europi, nego o hrvatskim građanima. Koliko li je samo neistine u tim tvrdnjama i koliko licemjerstva koje razara zdravo tkivo hrvatskoga društva? Još je začudnije to da takve bezobzirne teze, umjetno stvorene dileme, najglasnije zagovaraju baš oni koji su u doba komunizma sprječavali usvajanje europskih vrijednosti; koji su zabranjivali Crkvi komunikaciju i suradnju sa Crkvama u drugim europskim i svjetskim državama, koji su nas bili ogradili željeznom zavjesom komunizma, koji su se bojali susreta s drugim narodima i kulturama."

 

 

Iz Hrvatskoga slova donosimo urednički komentar Nenada Piskača koji se još jednom osvrnuo na "veliku proslavu srpskog antifašizma" koja je u svečarskom tonu, potpomognuta i uveličana dijelom hrvatske političke "elite" održana 27. srpnja ove godine u Srbu. Izdvajamo: "Narod koji dvaput u pedesetak godina popuši iz Srba istu velikosrpsku foru, mora se zapitati kad će u Srbu treći put „plebiscitarno“ buknuti velikosrpski program. No, kao i 1990., prethodno treba stvoriti atmosferu o fašističkoj Hrvatskoj i o opasnoj joj namjeri, što je u podjeli rada, zadatak ljevice. Upravo sada se to događa, a da službene vlasti pritom ne reagiraju, čime, postaju sukrivci. Zato Josip Juraj Strossmayer: „Ja mniem, da Srbima ne treba prostiti gdje ne imaju pravo, jerbo upravo tim bivaju smjeliji i drzovitiji“. „1941. - godina koja se vraća“ – podvaljeni je naslov Slavka Goldsteina na koji se poziva Milanović. U funkciji je stvaranja protuhrvatske magle koja daje pogonsko gorivo i opravdanje velikosrpskom planu."

 

 

Iz Večernjega lista donosimo komentar Tihomira Dujmovića koji piše o stvaranju slike o nekakvim nerealnim podjelama u Hrvatskoj, na fašiste i antifašiste, što je plod djelovanja isključivo određenih političkih opcija kojima takve opstrukcije istine odgovaraju za ostvarenje vlastitih ideoloških ciljeva. Dujmovića tako piše: "Neki dan se na koncertu u Senju skupilo 6000 ljudi, što je neviđen broj za malo mjesto. Je li i tu, prema Kajinovu poučku, bilo 6000 pritajenih ustaša? Ima li uopće izvan Istre antifašista? Da sam Istrijan, ponosio bih se istarskim antifašizmom, ali bih se sramio kad bih iz jedine analitičke knjige o toj temi, “Rijeka i Istra u hrvatskom proljeću”, razabrao jasnu poruku da je Istra za tu hrvatsku borbu protiv Beograda bila posve nezainteresirana. Za njih su, dakle, i Savka i Tripalo bili šovinisti. Docirati, dakle, iz istarske perspektive, kako to čini Kajin, cijeloj hrvatskoj državi o hrvatstvu bit će vrlo težak posao. U Kninu se na Dan pobjede okupilo 2000 ljudi, u Čavoglavama ih je bilo doslovno 50 puta više. Uključujući i biskupa Ivasa, koji je s glavne svečanosti u Kninu došao u Čavoglave! Zar političari ne razumiju da uvrijeđen i ponižen narod bježi od njih. Zašto? Pa ove godine politika nije dopustila u Kninu ni ratne zapovjednike postrojiti!"(T. Dujmović)

 

 

Komunizam je ideologija koja je pobila stotinjak milijuna ljudi i osuđena je širom svijeta. Svjetski političari i intelektualci pozivaju sve zemlje koje su osjetile "čari" komunističkoga režima da se priključe inicijativi koja bi uključila i spojila oko stotinjak svjetskih država u podizanju spomenika žrtvama te totalitarne ideologije. O hrvatskoj nezainteresiranosti za te i takve inicijative u tjedniku Fokus piše Domagoj Ante Petrić čiji komentar donosimo u cjelosti. Izdvajamo: "Takav spomenik, spomenik žrtvama komunizma, će biti moguć tek kad dođe do okončanja cijele totalitarne agitacije koja se provodi u Hrvatskoj iz politike i preko medija. Ne trebamo se uspoređivati s Putinovom Rusijom, ali u Hrvatskoj se osjeća koliko je rad jugoslavena i marksističkih dogmatičara, označen i dalje nedjelima njihovih prethodnika. Izvršitelja genocida i avangardom ustrojstva koji je htio okupirati čak i austrijsku Korušku, te sjeveroistok Italije - za Beograd i za Staljina. Ta vremena niti nisu toliko davna, makar je projekt u starom obliku propao, a tek se prilagođava novim vremenima."(D.A.Petrić)