Mladen Pavković u Hrvatskom slovu piše o podjelama koje je u javnosti izazvala najava predsjednika Zorana Milanovića o tome da će posjetiti Bleiburg. Mnogi su se opravdano zapitali o iskrenosti Milanovićevih namjera, kao uostalom i o činjenici koliko je taj pothvat uopće primjeren ako se zna za Milanovićevo vatreno hodočašćenje po svakom pa i najmanjem partizanskom skupu. "A o iskrenosti ovoga čina nema ni govora. Za perjanicu reformiranih komunista bilo bi bolje da je otišao u Staru Gradišku, pa da se tamo, na mjestu gdje su komunisti srušili katoličku crkvu, poklonio svim onim nevinim žrtvama koje su u ovom logoru stradale nakon 2. svjetskog i početkom hrvatskoga Domovinskoga rata. To bi imalo više smisla, jer bi se na taj način iskreno u ime svoje stranke, koja je naslijedila, na žalost, i ideje nekada slavne Komunističke partije, ispričao za sve zločine koje su radili ljudi koji su bili u partiji, a koja se od SKH-SDP pretvorila u SDP."

 

 

Kako ni u Sloveniji koja svojim susjedima uporno pokušava prodati priču o svojim europskim kriterijima, standardima, europskom ovom i europskom onom ipak sve nije tako sjajno kako se čini, dokazuje i afera teška 21 milijun eura, a u koju je upetljan ni manje ni više nego slovenski premijer Janša. Vjerojatno u skladu s istim tim europskim standardima, premijer Janša je u samom kraju izborne kampanje u Sloveniji opet potegao pitanje granice sa Hrvatskom, bez puno okolišanja oko pretenzija za Hrvatskim teritorijem. Naime, kako je rekao aktualni slovenski premijer, granica između Hrvatske i Slovenije trebala bi se povući po "načelu pravednosti, uzimajući u obzir demografske i teritorijalne gubitke Slovenaca nakon razgraničenja Italije i bivše Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata". S portala Hrvati AMAC na temu afere Patria donosimo komentar u kojem se autor pita nije li Janša tako nešto mogao učinti u "najboljim" namjerama, kako bi vratio dug hrvatskim štedišama Ljubljanske banke?! Pomisao je priznat ćete, ako ništa drugo - zabavna.

 

 

U Hrvatskom slovu Zoran Vukman piše o pravoj pozadini koja se može isčitati iz određenih reakcija pojedinih ljudi, bolje rečeno državnih dužnosnika na moguću kandidaturu Miroslava Tuđmana za predsjednika Hrvatske. Vukman postavlja pitanje, ako je zaista riječ o političkom gubitniku, kako tvrdi Sanader, čemu onda toliko buke, prašine i nemira koji kod većine njih budi već i sam spomen prezimena Tuđman? "Za Ivu Sanadera Miroslav Tuđman je politički gubitnik. Takvo se bahaćenje premijeru može razbiti o glavu upravo na idućim izborima, i lokalnima i predsjedničkima. Tuđman mu nije ostao dužan, poručio mu je da nije on gubio predsjedničke izbore nego HDZ! I postavio mu logično pitanje: jesu li Granić i Kosor bili samo formalni kandidati, a HDZ je stvarno podupirao Mesića? Pitanje je hoće li Sanader i 2010. istaknuti nekog ozbiljnijeg kandidata jer riskira veliku kušnju za vlastitu taštinu, odnosno da netko tko bi kao kandidat njegove stranke postao predsjednik, ugrozi njegove političke pozicije, odnosno njegovu pseudokarizmu koju je izgradio rukujući se po Europama i spretno podilazeći europskim državnicima, dok je kod kuće zaveo stranačku internu autokraciju."

 

 

Ivica Đikić ovaj je tjedan u Glasu Slavonije objavio članak o svemu i svačemu, pa je između ostaloga spomenuo i Hrvatsko kulturno vijeće, te štoviše na jednom mjestu nabrojao nekoliko viđenijih članova naše udruge - što je vjerojatno presedan u hrvatskom novinarstvu. Ono što nije presedan u hrvatskom novinarstvu je to što se pokazalo kako se Ivica Đikić zapravo baš i puno ne zanima i ne zna što je i što radi Hrvatsko kulturno vijeće - pa je, nakon nabrajanja raznih udruga i inicijativa koje su se ugasile, zaključio kako je HKV udruga s posljednjim preostalim tuđmanistima, gdje ovo tuđmanisti treba shvatiti pogrdno - jer je tako napisan članak. A kada smo već kod gašenja, mi ćemo samo konstatirati kako je odista šteta što se ugasio Feral Tribune u kojem je, sudeći po Googleu, Ivica Đikić bio novinar i urednik. Jer da se nije ugasio, Đikić bi vjerojatno i dalje pisao tekstove za taj tjednik na koji na ovom Portalu nikada nismo gubili vrijeme. Ovako, nakon što je Feral Tribune propao a Đikićeve uratke počeo objavljivati od mnogih rado čitan Glas Slavonije, sreća nas je, kao što se vidi iz priloženog, napustila.(mm)

 

 

Iz Hrvatskoga slova prenosimo komentar u kojem autor Mladen Pavković povlači paralelu između kazne zatvora koju je zbog primanja mita dobio riječki kardiokirurg Ognjen Šimić u trajanju od devet godina sa nekima od "kazni" koje je Haaški sud izrekao pojedinim srpskim zapovjednicima zbog agresije izvršene nad hrvatskim narodom. Kad se u obzir uzme činjenica kako je primjerice oficir JNA Veselin Šljivančanin za zločine počinjene na Ovčari dobio pet godina zatvora, a da je njegov kolega Miroslav Radić oslobođen po svim točkama optužnice, opravdano se postavlja u pitanje mjerodavnost, kredibilitet i kriteriji prema kojima funkcioniraju kako Haaški sud, tako i pojedini sudovi, bolje rečeno suci u Hrvatskoj. "Sada neki mediji Iku Šarić uzdižu u nebesa jer su mišljenja da je "stala na kraj korupciji" koja nas je gadno stisnula, ali ima i onih koji kažu kako Šimićeva kazna nije rezultat pravde, nego osvete. Sutkinja je dokazala da je doktor primao novac od bolesnika i dokumentirala njegovo bahato ponašanje, a nije dokazala da je itko umro ili imao teške posljedice zbog toga što su ljudi platili preko reda, već dapače ostali su živi. A Haaški sud je dokazao da su mnogi srpski okupatori bili dijelovi zločinačke organizacije, da nisu primali mito, ali da su izravno ili po zapovjednoj odgovornosti krivi za tisuće zlodjela i nečovječnost kakvu ne pamti suvremena Europa i svijet."(M.Pavković)

 

 

Iz Hrvatskoga slova prenosimo urednički komentar Nenada Piskača koji piše o razvoju i utjecaju novčane institucije pod nazivom Srpska banka na financijsku moć srpskoga građanstva i seljaštva na područjima Hrvatske, ali i svim onima gdje su živjeli Srbi, od njenoga osnivanja 1895. godine do danas. "Jednako važan podatak je i onaj istoričara Vasilije Krestića: 1904. svi srpski novčani zavodi u Hrvatskoj i Slavoniji raspolagali su s kapitalom od 52.809.206, dok su Srbi u Ugarskoj raspolagali s 35.983.730 kruna. „Očigledno je ova gospodarska premoć navijestila promjene na političkom području“ (M. Artuković). Nicale su i brojne srpske zemljoradničke zadruge. U Pravilima srpske kreditne zadruge iz Broda na Savi, među ostalim, piše: „Poslovni je jezik srpski sa ćirilicom“. No, paralelno su „promjeni na političkom području“ u Hrvatskoj na prijelazu stoljeća pridonijeli i ćirilicom otisnuti brojni listovi: Srbobran, Srpski sion, Vrač pogađač, Srpski pčelar, Srpsko kolo, Bogoslovski glasnik, Srpski dom, Brankovo kolo, Privrednik, Srpski zabavnik – uglavnom tiskani u Srpskoj štampariji u Zagrebu (Nikolićeva 8) s jačom ili slabijom velikosrpskom uređivačkom politikom."(N.Piskač)

 

 

S Portala Hrvati AMAC prenosimo zanimljivu raščlambu odnosa snaga oko trenutne naftne krize, s naglaskom na britansku politiku te odnos EU i Rusije u nabavi i proizvodnji energenata. Pisac komentara ne nalazi puno lijepih riječi za trenutne britanske napore: "Prvi i osnovni razlog takvog ponašanja Velike Britanije jest činjenica da nema ničega što Britanija nije spremna razbiti ako joj je to u interesu. Razbiti pola stoljeća izgrađivani sistem odnosa između dobavljača i kupaca energije, između Rusije i kontinentalne Europe zato jer nestaje nafta i plin sa Sjevernog mora – zašto ne? ... Povijesno i strateški Rusija može biti prijatelj samo ako zadovoljava potrebe Zapada i ako blagonaklono gleda na politiku okruživanja Rusije koju Zapad neumorno provodi. Mobilizacija europske javnosti protiv 'ucjena' ruskog medvjeda koju prakticira G. Brown ima svrhu stvari postaviti 'na njihovo mjesto' makar se u tu svrhu koristile i najobičnije laži."

 

 

Donosimo članak Diane Majhen koja komentira tendenciozno pisanje književnice Slavenke Drakulić o hrvatskoj "profašističkoj" politici u britanskom listu Guardian te negativne konotacije koje će ono zacijelo potaknuti u svjetskoj javnosti. Izdvajamo: "U svom uratku dotaknula se, onako kao usput, čak i ministara u hrvatskoj Vladi, čime je svijetu nametnula pitanje da li je i ta, hrvatska Vlada, u biti fašistička. Naravno, sve to skupa nije moglo proći bez da se postavi pitanje treba li zabraniti koncerte Marka Perkovića Thompsona, koji toliko bole i smetaju svim jugonostalgičarima da na svaki njegov koncert pošalju bar jednog tipa sa ustaškom kapom, kako bi se imalo o čemu pisati. Zanimljiva je to stvar sa “antifašistima” i jugonostalgičarima. Oni uvijek i svugdje vide ustaše i fašiste. Vidjeli su ih u ex Jugoslaviji, kada su zatvarani, mučeni i ubijeni bezbrojni nevini ljudi samo na temelju njihovih prijava. Vidjeli su ih u Domovinskom ratu, kada je konačno srušena jedina zemlja koju su imali i u koju su se zaklinjali. Vide ih i danas. A sigurna sam da će ih vidjeti i za 50 godina. Jer, ne zaboravimo, “antifašisti” su vječni. Mi i danas plaćamo za penzije njihove djece i unuka, a ni malo ne sumnjam da će plaćati i budući hrvatski naraštaj."(D.Majhen)