Europska unija: Kamo god pogledali, kriza

Poput pretovarenog tegljača koji se muči uzbrdo, Europska unija samo što se nije zaustavila.

Grčka je najhitniji dio krize. Između srdžbe na ulicama Atene i trajnog nejedinstva onih koji odlučuju u Bruxellesu, Berlinu, Frankfurtu i Luksemburgu zaškripati može bilo kada. Ali nije stvar samo u Grčkoj. Gnjev ključa i u Irskoj, Portugalu i Španjolskoj jer ljudi osjećaju da mladi, siromašni i nezaposleni moraju plaćati zbog sebične lakomislenosti svojih političara – i francuskih i njemačkih bankara koji su obilno posuđivali tamo gdje nisu smjeli posuditi ništa.

Po cijelom kontinentu rastu legije indignadosa, kako ih nazivaju u Španjolskoj, i aganaktismenoija (ogorčenih), kako ih zovu u Grčkoj.

A nije to tako samo u eurozoni. Svi veći projekti Europske unije zapinju. Francuska i Italija predlažu da se izvan snage stavi schengenska zona, u kojoj je 25 europskih država ukinulo granične kontrole, samo zato što je nekoliko tisuća ljudi iz potresa sjeverne Afrike uteklo na talijanski otok Lampedusu. Mnoge europske zemlje već su u panici zbog integracije doseljenika i ljudi doseljeničkog podrijetla, osobito onih muslimanske vjere. Solidarnost i socijalna pravda, vrijednosti poslijeratnog europskog projekta, uzmiču skoro svugdje zbog sve veće neravnopravnosti i rezanja potrošnje u borbi s javnim dugom.

Arapsko proljeće za Europu je niz događaja koji dosad bude najveću nadu u 21. stoljeću, a po razmjerima i potencijalu mogu se mjeriti s 1989. Ali zajednički i institucionalni odgovor na ovo povijesno otvaranje slabašan je. Čak i u najoptimističnijim slučajevima – u Tunisu i Egiptu – imamo možda svega nekoliko mjeseci vremena da bismo spriječili da Arapsko proljeće postane Arapska jesen. Iznevjerene nade one polovine stanovništva koja ima manje od 30 godina tada bi izazvale daljnje i veće valove useljavanja u Europu. U svojim bi zemljama islamisti iskoristili šansu i zbrku polovične slobode.

Uvijek se znalo da će vojna intervencija u Libiji pod vodstvom Europe biti spora i teška, ali ona je na vidjelo iznijela kroničnu nesposobnost Europe da združi svoje vojne kapacitete. Nekim europskim silama koje u intervenciji sudjeluju već nestaje streljiva. Shvatljivo je zašto je to američki ministar obrane Robert Gates prošli tjedan u Bruxellesu oštro kritizirao.

Čak je i proširenje, najuspješniji europski projekt, blizu mrtve točke. U govoru nakon pobjede na nedavnim izborima u Turskoj premijer Erdogan nije ni spomenuo EU. Da, Hrvatska će vjerojatno ući u EU 2013. i to je dobra vijest. Ali Hrvatima bi trebalo oprostiti što se pitaju kamo to oni zapravo idu.

Umirovljeni premijeri i ministri vanjskih poslova nikada se ne umore pripisivati ovaj neuspjeh nedostatku vodstva. (Sve je bilo bolje dok smo mi bili na vlasti.) To je točno, ali je samo pola priče. Jer iako je kvaliteta europskog vodstva nešto lošija nego prije četvrt stoljeća, potreba za njim je veća.

Zašto? Zato što su veliki pokretači europskog projekta iz vremena Helmuta Kohla, Francoisa Mitteranda i Jacquesa Delorsa, a još više iz vremena otaca, izblijedjeli ili nestali. Te moćne pokretačke sile bile su osobna iskustva iz ratnih vremena, okupacije, holokausta, fašističke i komunističke diktature, sovjetska opasnost kao katalizator europske solidarnosti, velikodušna, odlučna američka podrška europskom ujedinjenju te Zapadna Njemačka kao snažna lokomotiva europske integracije s Francuskom u ulozi vozača. Sve to je nestalo ili se vrlo smanjilo. Postoje intelektualno uvjerljiva, razumna objašnjenja projekta, u koja se ubraja uspon nezapadnih divova kao što je Kina, ali ona se nikada ne mogu mjeriti s emocionalnim pokretačima.

Ključ u mnogo čemu jest, osobito na gospodarskoj strani, Njemačka. Veći dio svoje povijesti današnja Europska unija išla je za političkim ciljevima pomoću gospodarskih sredstava. Kohlu i Mitterandu euro je bio samo politički projekt, ne ekonomski. Sada se brod nagnuo na drugu stranu. Da bi spasili loše zamišljenu i pretjerano proširenu monetarnu uniju, politika mora ići upomoć gospodarstvu.

To će zahtijevati vodstvo Angele Merkel. Kad govorimo o europskom gospodarstvu i valuti, bez Njemačke se ne može. Samo Njemačka i Europska središnja banka zajedno mogu smiriti moćna tržišta.

Angela Merkel sada već više od godine dana pokušava pronaći usku – možda nepostojeću – crtu na kojoj će se ono najmanje što se može učiniti za spas periferije eurozone sresti s maksimumom onoga što po njezinu mišljenju njemačka javnost može podnijeti. Pokušala je za to pridobiti svoje partnere u eurozoni. Dosad nije uspjela. Sada mora početi s druge strane. S ECB-om i drugim vladama u eurozoni mora postići najbolji, najuvjerljiviji sporazum, a zatim sav svoj autoritet uložiti u uvjeravanje njemačke javnosti da je to u dugoročnom, prosvijećenom nacionalnom interesu Njemačke. A jest.

Jer nitko ne bi više izgubio raspadom eurozone od središnje gospodarske sile na kontinentu. Uskoro bi moglo biti prekasno.

Timothy Garton Ash
The Los Angeles Time